Stari grad, ili tvrđava, najuočljivija i najimpozantnija  je jajačka građevina čija je izgradnja označila nastanak grada Jajca. Ukratko, ona je još  uvijek zanimljiva našim historičarima  zbog tragova  građevine koja je postojala na ovom mjestu prije nego je tvrđava , kakvu danas vidimo i poznajemo , izgrađena  i kakva je do danas ostala  većim dijelom. Na to ukazuju  zidani kamen i sedra koji se razlikuju na donjim slojevima tvrđave, odnosno na njenom temelju.



„Događaj koji je prethodio gradnji tvrđave je vrijeme kada je mađarski  kralj Ljudevit  bio odlučio da „provali u Bosnu“ 1363.godine. Ispod grada Sokola (mjesto 7 km udaljeno od Serića prema Gerzovu), kralj je „pošao iza 10. srpnja a na 19. srpnja bijaše već u Virovitici u Slavoniji. Glavna zasluga  što je  Ugarska (Mađarska) vojska prisiljena na povratak, ide vojvodu Vukca Hrvatinića, otca osnivača grada Jajca,hercega Hrvoje a kralj ga za to baš kraljevski nagradio.

Na 2. kolovoza 1366. izdade mu naime Tvrtko listinu pod Prozorom u Rami kojom mu daruje isti grad Sokol u Plivi a njime i svu Plivsku župu u plemenito, jer mu je u ono doba, kada stize kralj „Lauš“ pod Sokol u Plivi vijerno poslužio.“
(Dr. Ćiro Truhelka  „Kraljevski grad  Jajce“, Sarajevo 1904.god.)

„Vrlo je važno ustanoviti (ovom događaju) tko su sve „svedoci dobri Bosnane“: knez Vlaj Dobrojević  zatim kaznac  Sanko, župan Crnug, župan Brajko Pribinić, tepčija Vučina, knez Vlatko Obrinović, tepčija Milat, njegovi činovnici-trojica dvorjanici, a četvorica knezovi ili župani iz bosanskih zemalja“.
(Nada Klajić „Srednjovjekovna Bosna“,  Zagreb  1994.god.) 

Kasnije će Vukcov sin Hrvoje odabrati iz strateških razloga Jajce mjesto na kome će graditi tvrđavu čime će ovo područje dobiti veliki značaj ne samo za ovo područje već i značaj same države Bosne. Jajce kasnije postaje kraljevskim gradom!



Treba napomenuti  da su brojni važni detalji unutar  grada nestali ili uništeni  te bi onim najvećim zaljubljenicima trebalo dati podršku da barem po sačuvanim i poznatim opisima ponovo grade i vraćaju  gradu ono što su mu  bure povijesti i ljudskog nemara oteli.

 
„U unutrašnjosti  tvrđave sačuvana je turska barutana, sagrađena u 17. vijeku, vrlo zanimljiva zgrada po svojoj arhitekturi. Do barutane (džebhane), na južnoj strani, uzdiže se poveći bastion na kome je još  za vrijeme austrougarske okupacije postavljena sirena (prvo ručna a kasnije električna za uzbunu). U tvrđavu se ulazilo sa južne strane koju su izgradili Mađari. Uz ovu nalazi se i stara bosanska kapija sa kraljevim grbom.


U unutrašnjosti se nalazi rezervoar gradskog vodovoda, koji je izgrađen još  za vrijeme Austro-Ugarske (Austrijske i Mađarske) i koji je bio u upotrebi između dva svjetska rata. Tu se nalazi i jedan bunar iz kojeg su se vojničke posade snadbijevale vodom. Za vrijeme stare Jugoslavije (Kraljevine Jugoslavije), tvrđava je uvijek bila zaključana i nalazila se pod nadzorom Gradskog  načelstva. Mnogi su je turisti posjećivali. Opštinski službenik Ibro Bibić je izvjesno vrijeme obavljao i dužnost gradskog vodiča. Tvrđava nije služila samo za posjete domacćh i stranih turista. U njoj su se ljeti često priređivale razne priredbe i teferiči. Godišnje zabave vatrogasaca bile su najposjećenije, jer su oni imali dobru limenu glazbu koju je narod najradije slušao.“ 
(Hazim Eminefendić  „ Jajce 1878-1941“, Jajce 1989.god.)