Vrijeme kada je Kime igrao za „Elektrobosnu“ bilo je vrijeme sa najposjećenijim utakmicama i to na stadionu, mjestu nekadašnje livade i dijelom bare sa malim jezercem koje je gajilo u sebi nekoliko vrsta riba, mirujući u hladu velikih krošnji stabala vrbe. Na ovom mjestu zimi su na zaleđenoj površini djeca, a i odrasli, provodili sate igrajući se, pa čak i hokej na ledu. Početkom sedamdesetih godina, ovaj mali predio biva prekriven novom zelenom površinom, koja je značila novi fudbalski stadion za grad Jajce. Kasnije, izgradnjom velikog stadiona sa atletskom stazom i tribinama, ovaj stadion će, sve do danas, imati ulogu pomoćnog stadiona.
Upravo na tom, prvom mračajskom, stadionu navijači su punili male montažne tribine i predio oko stadiona na kojem je često bilo tijesno, pa su se mnogi penjali na obližnja stabla oraha i stabla šumarka nad cestom koja se još uvijek zvala pruga iako je više nije bilo, ni nje niti ćire...
Bez obzira na vrućine, kiše ili snijeg-navijačima je „Elektrobosna“ bila važan dio života: iz sve snage se navijalo, protestvovalo sudijama, a među brojnim imenima koje su  jajački navijači skandirajući izgovarali često, često se čulo i: „Kime, Kime...!“

Dragan Marjanović Kime rođen je u Jajcu 3.4.1954. godine. Osnovnu i srednju školu- ŠUP (Škola učenika u privredi), smjer elektrozavarivač, završio je u Jajcu. Zanat kojeg je pohađao nikad mu nije bio ni najmanja opsesija. Tu energiju, u cjelosti, Kimetu je fudbal za sebe preuzeo kao odrednicu i put za cijeli život...

Kime je u FK „Elektrobosna“ – Jajce započeo fudbalsku karijeru gdje je igrao godinu-dvije u juniorima a odmah potom prešao u prvi tim. U prvom timu je odigrao nekoliko fudbalskih sezona kao standardni igrač „Elektrobosne“  u vremenu od 1971-1974-e godine. Tih godina je „Elektrobosna“ imala najveću šansu da dospije do II lige uz igru nezaboravnih igrača poput Pezera, Smiljanića, Koke,Grge, Mase, Kimeta,....  

Stvari su krenule silaznom linijom. Neki odlaze, odlazi i Kime! Na kratko navrativši 1985.god., stari jajački strijelac pomaže svojoj „Elektrobosni“ vraćajući je u Republičku ligu. Kime ponovo, ovaj put -zauvjek, odlazi...

- Golovi su mi bili opsesija, isticao bi Kime. Drago mi je da sam zaigrao u Krajiškoj ligi, da su me dobro istukli, da sam se tu "prekalio".
1972. godine bio sam prvi strijelac. Ponude su počele da dolaze: sarajevski "Željo", tuzlanska "Sloboda", splitski "Hajduk"...  Ali,  banjalučki "Borac" je bio nešto posebno, blizu, ponos krajiškog fudbala.

Bio je pozvan na prijateljsku utakmicu,  „Borac“- Reprezentacija Jugoslavije, 1973. godine, kada se igralo prvi put pod reflektorima. Stadion je, naravno, bio pun.
- Bilo je fantastično. Početni strah sam nekako pobjedio. Na toj "probnoj" utakmici sam prošao.

 Kada je FK "Borac" je  ispao iz Prve, počeo je igrati u Drugoj saveznoj ligi. Igrali se u Evropskom Kupu pobjednika kupa (KPK), prošli prvo kolo, a onda veliki "Anderlecht"!

-Nevjerovatan doživljaj u Briselu, nezaboravno! Sa onakvom ekipom se moralo odmah vratiti u Prvu ligu.

-Najviše sam zahvalan treneru Borisu Maroviću koji mi je vjerovao i dao mi šansu. Moram istaći da sam ponosan da sam uspio u onakvoj paklenoj konkurenciji da budem standardni igrač, da se nazabijam golova.

-Posebna utakmica bila je protiv NK"Hajduka" u Banjaluci. Gubili smo 2:0 i pobijedili 3:2. Dao sam odlučujući gol. 20.000 gledalaca stajalo je na nogama!

Kime je bio poznat po „nemogućim“ golovima, po „škaricama-makazicama“, volejima lijevom-desnom nogom, glavom: -Sretan sam da je tako bilo. Moja dva gola bila su golovi godine: jednom protiv FK "Zvezde" i jednom protiv NK "Osijeka",  preko glave u rašlje.

Poseban saigrač bio mi je Abid Kovačević koji  je bio genijalan, namještao je i zabijao golove. Poseban je bio užitak igrati sa njim, starijim Đulom, Fišerom... To su rijetko dobri fudbaleri.

- Najteže mi je bilo 1984. godine kad su me otpisali iz "Borca", iako sam bio prvi strijelac Jugoslavije. Rekoše da prave mladu ekipu. Pa zar sam ja sa 30 godina bio star? To me zaboljelo, osjećao sam se odbačenim. Vratio sam se godinu dana u "Elektrobosnu", a onda otišao u austrijsku 3. ligu (Kapfenberg) gdje sam bio prvi strijelac prvenstva (21 gol). Međutim, Banjaluka me opet vukla sebi, kao i sve sportiste koji su došli u taj predivni grad. Došao sam u BSK, ušli smo u, tada vrlo jaku, Međurepubličku ligu.
 1991. godine sam prestao sa aktivnim igranjem i posvetio se radu sa podmlatkom.

- "Borac" je moj život, rad sa djecom preokupacija. Ostaću “vječno” ovdje.
Djeca su zahvalna za sve šta se uradi. Situacija je teška, ne samo u fudbalu ...
Ja sam optimista. Banja Luka je grad sporta, proći će ova kriza.

- Nadimak sam dobio jer bio sam mali, bucmast, kratkih nogu. Šta ja mogu, dadoše mi taj nadimak koji ostade.

Navrati Kime u svoj rodni grad, u Jajce. Osim srdačnih susreta, s velikim emocijama sjeća se svojih početaka i sportske mladosti kakvu je imao grad i kakvu joj, dok je živ, želi.