Darije Čelebić živi u Jajcu, u svojoj vili, elitnoj iz vremena davno prohujalog iza nas, nas koji još hodimo ili guljamo i klepećemo nekim svojim nanulama, kundurama, cipelama, štiklama – svejedno ali većinom kuckamo ili tapkamo koracima koji marišu većinom po „bijelom“ svijetu, to jest-tuđem asfaltu.

Darijeva vila nalazi se usred jajačke čaršije uz koju je prošlo i očešalo se bezbroj šetača, bezbroj turista, bezbroj pametnjakovića i klošara, bezbroj ulickanih i namirisanih šetača ljetnih jajačkih korzoa,  jedna je od rijetkih slika grada koja se nije mijenjala niti nestajala iz objektiva panorame grada.

Rekoše davno neki stari čaršijaneri da gradove i njihovu dušu čine obični ljudi. Rekao bih i ja da je tako samo s tim što bih dodao da dušu grada čine ljudi koji su prepoznatljivi, odnosno, kako bi „utegnuti“ intelektualci rekli – specifikumi.

Šta je to što Darija izdvaja od mase i što, može se slobodno reći, da nije Jajčanin ko ne poznaje Darija.
Aman možda za nekog, ali, baš je tako.

Od rane mladost, a mladost mora biti vesela, Darije je pokazivao u prilikama bezbrojnih druženja i susreta svoj veseli duh i smisao za humor kojeg su njegovi školski drugovi i njegova raja prepričavali jedni drugima. Kako onda tako i danas. Poznato je njegovo polaganje ispita u srednjoj školi u vojničkoj uniformi. Darije je tada bio zaista vojnik ali mladost koja se toliko konzumirala imala je i svojih drugih strana pa je stroga profesorica zamolila Darija da napusti učionicu a on je, stigavši iz kasarne,
imao samo namjeru da se našali.

Uostalom, rijetki su trenuci, ali redovno kratki, kada Darije načini maksimalno ozbiljan izraz lica koji se ubrzo vraća ustaljenoj formi - osmijehu, nakon Darijevog komentara duhovitog karaktera koji ponekad seže i do granica crnog humora, njegovo lice se najčešće obuče karakterističnim, glasnijim smijehom.

Darije vrlo oštroumno primjećuje banalnost i apsurdnost, kako pojedinaca tako i onih viših pojava koje se zovu dnevnopolitičke, zbog kojih  je koji put pisao za bh štampu a koja je njegova mišljenja objavljivala. Već nekoliko godina radi na pripremi knjige o kojoj uopšte ne želi da razgovara.



Dariju se rado javljaju jajačka lica sa svih meridijana svijeta. Pitaju ga o gradu, o tome šta ima novog u njemu, jel‘ ko umro .... O svemu. Primjetio je Darije kada dođe „dijaspora“ da žene prvih dana u kafićima za stolovima obavezno čuvaju tašne u krilu jer su pune para. Poslije izvjesnog vremena te iste osobe tašne stavljaju na stolice kraj sebe, a posljednjih dana ih spuštaju na zemlju kraj nogu jer su prazne.

Krajem osamdesetih Darije je imao zdravstvenih problema sa kičmom te je morao hodati pomalo nazasuk. U to vrijeme  „Kaoma“ je svirala i pjevala svoj svjetski hit uz kojeg je nastao, kao i poput „Grka Zorbe“ poseban ples, nastao uz pjesmu, u ovom slučaju – lambada. Tako Darije, zbog privremenog  načina hoda, dobi privremeni nadimak- Lambada. Darije je mirne naravi i ko bi znao zašto se s jednim od jarana pomalo kljucnu- potuče! Darije bješe brži a isto tako dobi brzo i komentar od „protivničke strane“: „Ovo je bio jedan dobar udarac!“- ponovo smijeh i ponovo druženje. Zbog toga, vjerovatno, Darije dobi novi nadimak- Ninđa...

Darije ljetne dane ne provodi na kupalištima ni „na brani“, ni na jezeru već na vodopadu gdje rado pozira s gitarom ili uzdignutim rukama koji pažljivijeg posmatrača podsjeća na uživanje života svom punoćom i poletom, nasuprot za ogromnu većinu, potisnutu ovosvjetskim prohtjevima, nošenih često brigom – potrebnom i često nepotrebnom, suvišnom...



Poželimo Dariju dobro zdravlje, uspješan završetak i promociju knjige i još bezbroj koraka po „krivom“ čaršijskom asfaltu i da njegov smijeh još dugo, dugo odzvanja čaršijom na svoju i na radost njegovih prijatelja.