OD INDIJANACA DO BAHRE


"Indijanci su zrnja kukuruza stavljali u glinene posude ispunjene vrućim pijeskom, a gotove su kokice iskakale na površinu."


POSLJEDNJI JAJAČKI ĆELMAŠ

Svaki put kada dođete u Jajce sigurno je da će vas uvijek dočekati jedno nasmijano lice, lice našeg Jajčanina Bahrudina Bahre Deda,  čuvara nepisanog zanata – ćelmaša, odnosno kokičara.
Bahra je nasljednik svog rahmetli oca Alije koji je dugi niz godina bio omiljeno lice posjetilaca gradskog kina „Šolaja“, zatim učenika Osnovnih škola „Berta Kučera“ i "Bratstvo jedinstvo" kojima je u svojoj pletenoj korpi nudio na izbor mnogobrojne slatkiše, popularne košpice i neizostavne ćelmaše-kokice.
I, naravno-omiljeno lice čaršije koje se svake jeseni  brinulo za ukusne pečene kestene koji su mirisali čaršijskim korzom.

Rahmetli Alija je bio vješt majstor u spravljanju slatkiša. Rado se sjećamo školskih odmora kada bismo strčali pred ulaz u našu „Bertu“ vidjevši da je Deda Alija došao. U korpi su se nalazile bijele, crvene i šarene bombone – cukurlice koje su zasebno pakovane u najlon kesicama, zatim duguljaste crveno-bijele bombone koje smo zvali „cigara“, mehki kockasti slatkiš - halvice koje smo zvali „cigla“, kokice upakovane u najlon kesicama, slatki žuti uštipci – mekike, itd. Kokice je Alija prodavao u čaršiji vruće u manjim i većim fišecima koje je samo on mogao onako vješto umotavati.

„Hajde halvica, špica, mekika, ćelmaša!“ - Alija bi povremeno povikao obraćajući pažnju prolaznicima na svoju robu u radnji koja se i danas nalazi podno drevnih zidina Starog grada.
A tek Alijin salep! Odavno se ne čuje više ni jedan jajački salepdžija: „Saaalep! Vruć vrije, srce grije!“

Deda Alija je bio tih i skroman čovjek, blagog izraza lica. Na glavi je redovno nosio francusku kapu. Francusku kapu su nosili većinom muslimani. Neko bi sa kape odrezao – „šišn’o“ onaj mali repić koji se nalazi na sredini kape , a neko bi kapu ostavio u „originalu“. Deda Aliju su mnoga djeca generacijama zvali – deda, više iz poštovanja nego što su znali da je to njegovo prezime. Alija je na sebi imao skromni kaput, a kako su mu osmijeh i lice bili blagog izraza tako je i njegovo koračanje bilo umjereno i polagahno.
 Tako je i živio: polahko i skromno, ali nadasve pošteno. Neka mu je vječni rahmet.

Eto, to je mala uvodna riječ za glavnog junaka ove priče-Bahri, da se mlađima dadne na znanje od koga to Bahra nauči zanat. Bahra u svom asortimanu, osim kokica nudi i “šećernu vatu”, ljeti neizostavno ukusne vruće kuhane kukuruze, dobro nasoljene koji idu “k’o halva“.

U toplija vremena godine Bahra se redovno nalazi u sred čaršije, u neposrednoj blizini gradske džamije Esmihuane sultanije. U ranu jesen Bahra  odatle “seli” iza Travničke kapije, pored porodične radnje,u vrijeme kada sazriju kesteni koje će motati u fišeke,  jedan za drugim na obostranu radost- brojnim mušterijama koji su se poželjeli pečenog kestena i radost Bahri na solidnom, halal pazaru, sve uz njegov prirodni, stalni osmijeh.
Naravno, i u jesen će pored kestena i ćelmaši – kokice pucketati koje Bahrin dobri ahbab, Čevro Ajdin u šali nazva “švedska meza”.



Ipak, u bolja vremena bolje se pazarilo. Bahra živi skromno, ali upitan kako ide posao, svaki put bi zadovoljno mahnuo rukom po bradi rekavši: “Elhamdulilah!”
'
Na Zapadu ćelmaši žive “k’o grom”, trgujući na elitnim mjestima u centru gradova i velegradova što nije slučajno-ćelmaši su na Zapadu dio sveukupne turističke slike i ponude  gradova....
 Trguju “ćelmaši“ na Zapadu i u svim kinima gdje se redovno nalaze kolone redova pred početak filma...
Možda naš posljednji ćelmaš Bahra zapadne za oko nekim slučajnim turističkim maherima koji bi bi mogli da skontaju da su zaboravili jednu stavku na dugoj listi eventualnog upisa grada za prijem u UNESCO!
Kakav bi to bio grad bez ćelmaša?