Posljednje sedmice, posljednji dani tek protekle godine prolazili su u vrlo živoj atmosferi: božićni malonogometni turniri ispunjavali su prvu jajačku sportsku dvoranu, blagdanske manifestacije okupljale su i vjernike i građane, u kafićima su dijeljene bezbrojne krofne i kolači, kupovine za domaćinske kuhinje punile su trgovine, humanitarne utakmice dvoranu....

Mnogo lijepih događaja uvijenih u oreol nade za bolje sutra svima, kao i za bolje mladim životima Hegi i Redži...

Vijest o operaciji Edina Heganovića Hege odjeknula je s nadom za najboljim vijestima.

Posljednjih dana protekle godine susrećem Šajbu. Dajem mu nešto para, onako, da se ne vidi. Potom mi pomaže da izađem na cestu – zaustavlja auta.
Djelovao mi je neobično tih, miran... 
Tri dana nakon, 27.12. prije podne zove me Pašaga – iznenađen i sam, saopštava mi da je umro Šajba.
Veli – krenuo Šajba da kupi raji neke meze i na klupi pored fontane završi...


Na humanitarnoj rukometnoj utakmici između banjalučkog RK Omladinac i jajačkog RK Jajce, Gradskom sportskom dvoranom horiše se mladalački glasovi jajačkih Dilbera za sjećanje na svog člana: Šajba, dilbere!



Tih dana miješaše se vijesti o Heginom zdravstvenom stanju: jedni govoriše da je sve u redu, a drugi, očito upućeniji, kao polutajno, da Hegi nije dobro?

Rekoše i to da je Hegi preostalo samo desetak dana života!  

                                                                                                

A onda, 4.1.2012., ponovo zazvoniše telefoni – umro je Hega!!

Grad je utihnuo. Nakon bezbrojnih nadanja, očekivanja sa najboljim ishodom, nakon želja svih Jajčana da se Hega iz Njemačke vrati konačno zdrav, konačno rahat, stigla je vijest da Hega neće doći.



Hega neće doći radostan kako smo željeli, neće doći i reći da je sve u redu.
Hege nema više...

Istog dana, uveče, šetajući gradom, ugledah tek postavljenu smrtovnicu: Umro je i Stipo Jurišić Viran.
Pomislih – ode još jedna legenda.



Kakve li će biti nove jajačke legende i ko li će to sve biti?
I zbog čega?

Možda Viran i nije bio uvijek veseo kakvog ga većinom poznavasmo ali, kako god, dugo će ostati sjećanje na njega, njegove šale ali i doprinos folkloru, baška od onih godina otkad prestade gledati čašama u dno.

Nakon džume namaza, 6.1.2012. u Esme džamiji, ugledah u dvorištu, nekad haremu džamije, auto sa njemačkom registracijom, auto koje je dovuklo Hegu.



Ponovo se sjetih Hege kao pijavičkog dječačića koga se sjetim nekako najprije obučenog u nekom sivom šorcu – kratkim hlačama u igri sa, nekadašnjom, pijavičkom djecom...

Isprati Jajce svoje dvije legende. I Hegu, koji nakon najboljih želja njegovih sugrađana, uđe u legendu na način kakvog Jajce nikome ne bi poželjelo – višegodišnju neizvjesnost borbe života i smrti.
(Z.P.)

(Zahvaljujem i izvinjavam se na preuzetim fotografijama bez pitanja za odobrenje:
Šajba - Kasum Sabahudin Budo
Dilberi: Irfan Ganibegović
Stipo Jurišić Viran: Tvrtko Zrile)
Smrtovnica i auto: Zijad Plivac