Jasmin Ramić Jasko rođen je 28.04.1963.god. u Jajcu. Osnovnu školu je pohađao u OŠ „Berta Kučera“.
Srednju školu je pohađao u SŠC „Džemal Bijedić“. Završio je školu  za stolara. Nakon odsluženja vojnog roka, poslije izvjesnog vremena Jasko se zapošljava u preduzeću „Industrosirovina Travnik“, ispostava Jajce.

Prvu harmoniku je dobio kad je imao desetak godina. To je bio poklon od oca, rahmetli Adila. Jasko se naprosto "zaljubio" u harmoniku i nije se odvajao od nje. Sve što je naučio svirati naučio je sam. Bio je, kako se uobičava reći – samouk, mada mu je svega nekoliko puta rahm. Ismet Isaković davao upute.

Jasko, kako su ga Jajčani poznavali – ponajviše po nadimku, bio je omiljena osoba: bilo u porodici, u komšiluku, školi, čaršiji, svugdje je bio rado viđen. Bio je vesele naravi i kao takav uvijek je bio nasmijan. Zbog takve naravi, veže ga bezbroj veselih trenutaka i anegdota. Kad bi žene u mahali imale kakvu feštu tad bi govorio da mu je najljepše uz njih.

Jaskin brat, Safet, prisjeća se: „Sjećam se kad zasvira pjesmu „Zoki Zorule“, pok. Zora Crnogorka (pok. August Francija supruga) odmah bi se popela na sto. Jednostavno, znao je napraviti štimung. Posebno među ženama. Volio je ići u kino gledati crtane filmove nedjeljom, prije podne od deset sati,  zajedno sa djecom. Sjedne u prvi red, pa "zarazi" čitavo kino sa svojim smijehom. Tako je znao i naveče u kinu napraviti šou, pa bi se raja smijala njemu i njegovom smijehu više nego filmu koji je bio na repertoaru.

Kad je Jasko bio momčić,  jednom mu mati dade pare da ode se ošišati. Pošto nije imala sitnih para, dala mu je poveću novčanicu za koju se tada moglo ošišati barem deset puta. Rekla mu je da vrati kusur. Kad se vratio kući - nigdje para, nigdje kusura. Mati poče galamiti: Gdje su pare...! - a on reče: Pa, znaš, mama; dok sam platio šišanje, podšišanje, mirušanje... nema kusura. Ništa nije ostalo. -  Tada nastade smijeh u kući. 

Najviše se družio sa Nuhanović Ehvanom Ćelom rahmetli, Torić Muharemom Tvorom. I rahm. Debac, rahm. Imko... bili su mu najbolji prijatelji, ali zna se da je Jasko sa svakim bio dobar.

U odbranu Jajca stupio je među prvima. Tad smo dobili puške od TO (Teritorijalne odbrane Jajce).

Poginuo je na Vrbici 1992.god., pred sami pad Jajca, kad i Ehvan rahmetli.“ – prisjeća se Safet, teško podnoseći emocije.

Proći će mnoge godine kada će tjelesni ostaci Ramić Jasmina Jaske biti pronađeni i sahranjeni.

Puška ili neko drugo oružje nisu ubijali samo osobe, oštećivali ili rušili materijalna dobra, već je ubijan i duh življenja kakav je bio u Jajcu i kakav još nije oporavljen.

Jasko je razlikovao ljude samo po ljudskoj karakteristici, djelivši ih na papke i na raju.

RAHMETULLAHI ALEJHI.

(Z.P.)