Fra Dominik (Viktor) Lovrenović (Jajce, 1913 – Jajce, 1950). Službu je započeo kao mladi kapelan 1938. u franjevačkom samostanu na Petrićevcu kraj Banje Luke, a život je završio ustrijeljen nasred ulice u svomu Jajcu 1950.

Između ta dva datuma stao je jedan kratak život, obilježen strašnim pečatom. Na Petrićevcu fra Dominik je služio zajedno sa svojim sugrađaninom i vršnjakom, fra Tomislavom Filipovićem; tamo su bili zajedno i u veljači 1942, onda kada je fra Tomislava pokrenula mračna kainovska krv, i on se otisnuo u krvave pohode s ustašama po nekim srpskim selima u banjalučkom i prijedorskom kraju. Na svoje sam uši slušao od jajačkih tetaka i rodica tu priču. Filipović se vraćao sve žešći, zakrvavljenih očiju, i stalno napastovao fra Dominika: moraš s nama…

Jednom mu je, tako, nazor pokušao ugurati u ruku golem krvav nož. Dominik se počeo tresti, pao na pod, pjena mu je udarila na usta, i – nikad se više nije oporavio. Njegov mračni drug, izbačen iz Bosne Srebrene i iz Reda, otišao je dalje u svoju zločinačku slavu, a fra Dominika je padavica sve više mučila i strašno izobličavala. Oslobođen od aktivne službe, boravio je kod majke u Varoši, starome srednjovjekovnom jajačkom podgrađu.

Poslije rata pokušali su s liječenjem u Vrapču, ali nije bilo pomoći. Jednoga dana 1950. išao je s majkom Mandom iz crkve. Onako visok i mršav, kao prikaza u habitu, izgubljena pogleda, izazvao je zločestu maštu ulične dječurlije, koja ga je počela gađati kamenjem. Sagnuo se da dohvati nešto čime bi uzvratio. ...Dominik poče uzmicati, zatvarati oči rukama, podlakticama, čas jednom, čas drugom, ali na koju god stranu da krene, krug se zatvori, a vika pojača. Izbezu­mljen, on poče grabiti kamenje s puta i bacati spram djece. Pogodi slučajno jedno u butinu, ono se poče derati i plakati. Ostala malo ušutješe i ustuknuše, fra Dominik krenu izvan toga prokletoga kru­ga, majka sva usplahirena za njim. U tom trenutku naišao je mlad oficir Titove pobjedničke vojske, “neki musliman Šabić iz Ključa”. Odjedanput prolomi se strahovita zapovijed:

- Stoj! Ne mrdaj! Pucat ću!

Dominik se okrenu: na deset koraka pred njim stoji golem oficir u visokim čizmama s revolverom u ruci, koji nastavlja vikati:

- Bagro popovska i ustaška, pa zar na djecu…

Taj revolver i te čizme ispuniše Dominika nekom neizdrživom bolju. Sav se napregnu i zategnu, i zamahnu rukom u kojoj je još bio kamen veličine šake. No, taj se za­mah još čestito ni ne rodi, kad prasnuše pucnji – jedan, pa dru­gi, pa još jedan za njima. Fra Do­minik se skupi po prašini, na putu pred crkvom, mati po njemu rida­jući, svijet se razbježa, a i ona dje­čurlija se nekuda rasuše. Oficir vrati revolver na mjesto, popogleda okolo, i ode službenim korakom, pisati izvještaj.
Repetirao je svoj pištolj i ubio fra Dominika na mjestu. Nije bilo nikakve istrage ni suđenja – majka i sva rodbina oprostili su ubojici.

Kroza sve obiteljske brodolome, ondašnje i skorašnje, preživjelo je nekoliko listića bilježnice u koju je fra Dominik zapisivao svoje stihove, a sačuvana je jedna njegova fotografija iz mladih dana: dječak na prijelazu u adolescenciju, krupne oči pune nekakve nejasne panike, guste i duge obrve, široke, lijepo srezane usne. Stihovi naivni, diletantski, bez vrijednosti, ali, kad se malo bolje zagledaš, kroz njih se stalno provlači motiv nekakvog neizrecivog straha:

IZ NOĆNIH SANJA

 Ja se bojim
 Tamnih sjena,
 Što se kriju
 Ispred zjena.

Kad u noći
Gdjegod stojim,
Sve me straši,  
Sve se bojim.  

Jer predamnom lete
Neke čudne, tamne
Silhuete.

I poput hitre srne  
Kroz poljane ravne  
Sve ih više grne.

(Fra Dominik Lovrenović)

Ivan Lovrenović,  11.1.2011.god.