Koliko mi je još ostalo…?

Godina?
Dvije…?
Deset ili….petnaest?
Možda nešto više ili….mnogo manje?
Čovjek koliko god da živi….malo mu je ako živi dobro.
Ako se pati…i živi,dolazi u sukob sa sobom i s Bogom jer se trpe međusobno. Ili griješim?
Kakav me dan sutra čeka? Hoće li naredna godina biti bolja od ove? Šta je to što ću ponijeti na onaj svijet i…hoću li išta?
Ne vjerujem…
Prije će biti da ću nešto ostaviti, izgubiti… tobože. Onima što dangube, čitajući šta napisah, biće možda drago da sam pisao, pa makar bilo šta. Meni…koji pišem, svejedno je… i zbog onog što napisah i zbog onih što će čitati. Ali ono što mi nije svejedno je ono o čemu želim da pišem. Koja sreća da nisam književnik, pa da me hvale ili kritikuju..! Zaista ponekad uživam u privilegiji pisanja iz ugla nekog ko nije pisac ali mi malo smeta što i večeras pišem kroz suze, kao i toliko puta prije…ovog puta, moj ahbabu.

Od kad me godine počeše stizati, od kad mi djevojke počeše govoriti da sam šarmantan a ne i zgodan…, od kad mi vrata na ulazu u moju zgradu počeše otvarati iz poštovanja prema godinama koje mi se čine kao da i nisu moje, sve se nekako promijenilo.
Sve…

U sijamskom podnošenju sebe ovakvog kakav sam… i vakta čiju prolaznost doživljavam kao ožiljke što ih na podlakticama nosim, tražim ono što ne traži niko, lutam beskrajnim prostranstvima podsvijesti hraneći dušu iluzijom kako su sjećanja važan dio mene i svijeta kojem sam nekad pripadao. Čak ni ja ne znam…patim li ja to, nastojeći nostalgiju za nekim drugim vremenom obojiti svakodnevnicom …u kojoj sebe vidim i doživljavam kao prolaznika, kao čuvara besmisla kojeg nastojim otrgnuti zaboravu. Čijem to?
Mom…?
Tvom….?
Svačijem? Ili…ničijem?
Svejedno, prijatelju moj… Java i san se svakako razlikuju samo po tome što mislimo da smo živi, ne znajući da vrijeme niti ne postoji… te da smo umrli već davno prije nego nas sahrane.

Zašto me tjeraš da pišem?
Šta je to što te zanima u mojim sjećanjima? Jesu li zaista razlike te…koje spajaju nas dvojicu ili je ono što nas spaja uzrok očiglednim razlikama? Kako god da je, ti odavno znaš da ja ne zaboravljam, čak ni ono što bih trebao.
Još manje zaboravljam ono po čemu sam ti čudan i…čudak, makar to u našem slučaju djelovalo kao osvježenje od bljutave i bezbojne svakodnevnice u kojoj smo svjedoci izložbe onih što bi rado da budu ljudi…čineći zapravo sve da to ne budu.
Da…, ne zaboravljam, rado se sjećam

….slamarice u kućarku rahmetli Arifa amidže.
Sjećam se i njega i furune od gline, u kraju sobice…,dobro pamtim i potake haman metar dugačke, što ih iscijepaše i pripremiše žuljevite težhačke ruke.
Ni Šarova njegovog…, k’o tele golemog…, nisam zaboravio, dok moćnim lavežom u sniježnu zimsku noć šalje poruku kako mog amidžu Arifa, njegovog gazdu, niko ne smije ometati u zasluženom odmoru…dok spava.
I dan danas vidim sahat na zidu, u drvenoj kutiji od tankih daščica sklopljenoj i…. dobro se sjećam da taj sahat osim njega niko nije smio navijati. Bila je to stvar kućne hijerarhije moj ahbabu, onog vakta se zaista znalo čije nije bilo kroz selo pjevat a čije je bilo…sahat kućni navijati.

Znalo se i ko kosi i ko vodu nosi, znalo se ko prije zore ustati mora i ići u planinu s konjem, po vlake. Znalo se dobro i ko mom amidži Arifu ćibuk čistiti smije, ko mu kesu s duhanom smije iz dolafa dodat’…,sve se znalo onog vakta, ahbabu moj vrli.

I strine Raze se sjećam, rahmet nek’ joj je vazda.
Njenu sutliju dobro pamtim, kad bih došao kod amidže na selo…, i bureka njenog se sjećam a ne zaboravljam ni one komade mesa u bureku, pogotovo ne one veće… Kako i zaboraviti moj imenjače…onu tevsiju, s ćasom hošefa na sredini ili kiselog mlijeka…kad bi se u kući trefili značajniji gosti. Kako otići na onaj svijet a ne sjetiti se snjegova…iz onog vakta? Sve i da hoću,ahbabu moj, ne mogu zaboraviti ushit dječački dok sam hodao po smrznutom snijegu
visokom i po metar…a nisam propao u njega. Ja nikad nisam onog vakta propadao u smrznut snijeg moj prijatelju, možda ga se zato i sjećam tako rado.Jednako dobro se sjećam amidžića Aziza kad je iz vojske doš’o, krajem
šezdesetih…i kad je strina Raza, rehmet nek’ joj je vazda, u njegovu čast prelo sazvala.

U sobičku ne većem od tri sa četiri, skupilo se cura i momaka i….ašikuju.Cure u dimijama sjede na podu kojeg ponjave nisu mogle prekriti skroz, jer ih nije ni bilo dosta. U rukama im vez a momci ispred njih…, sjede…, svaki sa sobom stolac od kuće donio da ne sjedi na podu. Momaka bilo više nego cura pa kako bi kojem dodijalo da čeka, tako bi kucnuo po ramenu onog što je ašikovao te mu time dao do znanja…da je sad on na redu. I niko se ljutio nije…ahbabu moj! Onog vakta se ljudi nisu ljutili često, nisu psovali k’o danas, nisu čekali da komšiji krava crkne…nisu prijatelju.

Sjećam se slučajeva kad su se luke i krčevine prodavale…da bi se komšiji pomoglo. Još pamtim kosce na njivi moje tetke Hanke, rahmet nek’ joj je vazda, što su kosili bez naknade jer je bila hudovica. Sjećam se i njezinih drhtavih ruku dok im je na njivu nosila kiselo mlijeko u čistom, tek kupljenom lavoru, bijelom…s nekakvim crvenim šarama na njemu. Nikom ni na kraj pameti nije bilo da joj hudnjici rekne….da bi bilo bolje da je mlijeko donijela u ćasi, makar i manjoj. Previše su poštovali i nju i njenu nevolju, pred neimaštinom i bijedom su se onog vakta ljudi klanjali…ahbabu moj. I ko zna je li to bilo zato što su  ljudi bili bolji a vakat zapravo bio isti ili su bili takvi iz straha da ih ista sudbina ne zatekne…

Zašto me tjeraš da pišem…prijatelju?
Šta je to čime te toliko opčinila moja sinošnja besjeda o Rahmi, dajdži mame mi…rahmetli? Meni nije teško otvoriti dušu pred tobom i pisati ti o njemu, ni o alatu njegovom što ga je vezivao zu našu kanatu.
Eh, znam….može biti da i ne znaš šta je kanata, jednako kao što može biti i da te začudilo da je Rahmo, dajdža moje mame rahmetli, s konjem dolazio iz Sokoline u Jajce…petkom, na džumu. To što mu je za toliki put trebalo od zore do haman u podne, njega nije smetalo ni najmanje.

K’o da ga sad gledam pred našom avlijom…, u poodmaklim godinama već ali visok, u suknenim šalvarama, a košulja…, košulja ko snijeg bijela prijatelju moj. Kosa…, sijeda i kratko ošišana, gotovo da se i nije vidjela ispod crvenog fesa a na bordo jeleku se isticao lanac na čijem je kraju bio sahat, diskretno smješten u džepiću s kraja. Naš dajdža, kako smo ga svi zvali…, Rahmo, bio je poznat i po brkovima bijelim kao snijeg i samo sam ja od sve djece smio da ih gladim i uvrćem. Samo sam ja prijatelju moj smio Rahminog alata da jašem, od Kozluka pa sve do Priboja. Tih stotinjak metara, koliko sam ponosno jahao Rahminog alata, za mene je bio dovoljno da u cijelom Kozluku i do pola Zastinja budem ono što bi danas mnogi da budu al’ eto ne mogu, jer mercedes na kredit nije vrijedan ni koliko sedlo konja alata mog dajdže Rahme, nek mu je rahmet vazda.

Dalje od Priboja ni meni nije dao jer…kako je govorio,
„Konj se ne jaše po asvaltu… sine Zijade!“

I tako eto, dok ti nesumnjivo već spavaš moj prijatelju, ja gotovo u behutu podijelih svoja sjećanja s tobom. Ti si čovjek od olovke, naočit i razborit…, ja sam sve ono što nisam htio da budem osim…roditelj.

Možda će naša djeca jednom čitati ove redove i možda će im se učiniti kako i nije baš čudno da čudaci… o čudnim vremenima pišu, dok vremena…čudna kakva jesu, nezaboravom kroje ljudske sudbine….posthumno.

S poštovanjem, tvoj ahbab Zijad Smajić.

Frankfurt am Main, u gluho doba noći 11.02.2009.


TEAM JAJCE-GRAD-MUZEJ ZAHVALJUJE  SE NA PRILOGU