„Pliva je tada izgledala: ispod željezničkog mosta Pliva se račvala na dva kraka koji su bili prirodno pregrađeni jedan od drugog, a na jednom mjestu u blizini mlina, gdje je prirodna pregrada bila popustila, opština ili mlinari, da im ne bježi jedan dio vode, utvrdili su zidom, možda jedan metar visokom i par metara dugačkim, tu pregradu. Pregrada je učinila, dakle da je Pliva tu imala dva korita: jedno uzdignuto za 2-3 metra kako gdje, iznad onog drugog.
Uzdignuto korito, gornje, bilo je mnogo šire nego donje, sa jednim većim i više manjih katarakta (slapova), brzaka i bazenčića i plićaka, odnosno negdje sasvim plitko, a negdje dublje.

Bilo je podesno za mlinove, pa su na njemu radili mlini, njih 5-6 a u mline se ulazilo s mosta.

Oko mosta, više s gornje strane, a manje s donje strane oni su bili poredani. Od mosta na dolje odvajao se jedan dio pa je kao vrlo lijep i jak potok tekao sve do ispod Travničke kapije, gdje je poslužio kao vodo-jaža za jedan mlin sa više jakih vitlova. Ostali dio vode razlijevao se i po njemu je bilo malih ostrvca s rastinjem. Od nekadašnje kafane, iznad Mrkonjićke ceste (Pliva mahale), silazilo se drvenim basamacima na mali mostić preko potoka, a odatle je mostić vodio do velikog hladnjaka gdje se ljeti moglo odlično rashladiti.Oko hladnjaka je bila svuda plitka voda, a u hladnjaku klupe i stolovi. Tu bi iz kafane donosili naručenu kavu.

Donje, desno korito bilo je možda za polovinu uže od lijevog, gornjeg korita. Imalo je jedan veći katarakt negdje ispred sokolskog doma (današnjeg Doma AVNOJ-a). Bila je voda duboka i tekla snažno do samoga mosta, a tu je prelazila u tihi otok. Za zaštitu masovnog nosača, načinjen je bio jak zid, debeo nekoliko metara, od većih komada kamena. Ispod površine vode bio je betonski zid koji se izdizao još oko jedan metar iznad nivoa vode i branio desnu obalu od erozije. Dugačak je bio oko 40-50 metara, a započinjao je s donje strane mosta, pa uzvodno do kraja sokolskog doma.

Povrh betonskog zida bio je skoro vertikalan zid do visine ceste, u njega ukopana željezna ograda u dužini oko 20-30 metara. Taj zid nije bio naročito solidan, valjda što se računalo da Pliva neće do njega dopirati kad nadođe. Dalje odatle, nije bila obala utvrđena sve do klaonice, nego je bila onakva kakvu je priroda dala. Ispred samoga mosta, s gornje strane matica je, kad nešto nadođe Pliva, udarala u desnu obalu, upravo ispod mosta.U proleće 1932. godine Pliva je bila nešto jače nadošla i jače udarala u desnu obalu ispod mosta...

U oktobru su započele velike jesenjske kiše.
Pliva je nadošla i neprestano i dalje nadolazila. Huka razbješnjele vode čula se nadaleko. Svijet je išao da gleda. Meni je uvijek bilo drago gledati moćne i strašne sile prirode. Otišao sam pred veče, upravo negdje oko 4 sata i imao šta vidjeti. Bilo je strašno iz blizine gledati kako se valjaju ogromni valovi, kako se pjene i urlaju, praveći čitava brda i provalije, kao da lete brzinom voza i kidaju što nađu pred sobom. Stajao sam ispred Jožikinog lokala i posmatrao razbješnjelu stihiju kad se začuo lom.

Voda na lijevoj strani, u gornjem koritu prelila se preko pregrade, zbrisala zid koji je bio izgrađen, proširila otvor i na tome mjestu sručila se kao vodopad u donje korito. Gornje korito ostade suvo, a u donjem koritu poraste nivo vode do velike visine. Možda ni minut iza toga, stropošta se zid ispod klaonice, a oborena masa kamenja, tjerana po dnu poče da tutnji. Dobivši tu snagu, voda poče na mjestu gdje je iskopan kanal da ruši dno, da potkopava. Čulo se kako, kao u nekom kazanu, kamenje udara jedno o drugo. Izgledalo je kao da u vodi grmi.

Opet nije prošlo ni par minuta kad niže mosta, prema vodopadu, ugledasmo da se dno rijeke spustilo za 1,5-2 metra. Okrenusmo se uzvodno i vidjesmo da je na desnoj strani nestalo katarakta i da se više njega na 30-40 metara načinio drugi. Ubrzo nestade i njega, a uzvodno se načinje treći.
Konačno se, ispod samog mosta načini novi katarakt, visok nekoliko metara koji je
ostao do danas.

Lijevog korita je nestalo za sva vremena, sa svom njegovom ljepotom.
Mlinovi su ostali na suvu i poslije nekog vremena uklonjeni.

Sve se to zbilo za par minuta.“

(Prota Milan Ilić „Opraštanje sa životom“, Jajce 2005. godine)