Novinar i istoričar William Miller (1864-1945) obrazovao se na Rugbyju i Oxfordu, nakon čega se posvetio proučavanju društvenih i političkih zbivanja u Turskoj i na Balkanu.  Njegova knjiga Putovanja i politika na Bliskom istoku (1898) zasnovana je, kako sam ističe, na četiri boravka na Balkanu u godinama 1894, 1896, 1897, i 1898, i na “dugom studiranju istočnog pitanja” (p. ix).  Za Milera, Balkanski poluotok je “zemlja protivrječja.  Sve je upravo suprotno od onog što se može racionalno očekivati; putnik stupa u carstvo romanse, gdje se sve njegove ustaljene ideje okreću naopačke i on ubrzo, poput domaćeg stanovništva, počinje praviti razliku između onog što se radi ‘na Balkanu’ i onog ‘u Evropi’” (xvi).  U narednim odlomcima Miller piše o Sarajevu, Travniku, Jajcu i Rogatici—bosanskim gradovima koje autor smješta na “Bliski istok”.

Još jedna bosanska prijestonica—posljednje uporište bosanskih kraljeva—nalazi se dalje od Travnika i cilj je puta svakog posjetioca.  Putovati Bosnom a ne vidjeti Jajce bilo bi neoprostivo, jer to je, bez sumnje, dragulj ove zemlje, grad s prekrasnim položajem.  Putovali smo kroz lijep kraj i prošli pored džinovskih, sto godina starih topola, ispod kojih je sahranjen neki poznati derviš, a zatim smo se počeli penjati strmom padinom do vrha prevoja.  Prijatan krajolik, s tu i tamo pokojim bogumilskim grobom, ukazuje se s druge strane, i tako stižemo do slikovitog gradića Donjeg Vakufa, sa starom sahat-kulom i mostom.  Odavde se još jedan put odvaja za Bugojno, odakle kočija vozi lijepom dolinom Rame do Jablanice, dok drugi slijedi isto tako lijepu dolinu Vrbasa i završava se u Jajcu.  U starim danima mađarske vladavine, porodica Keglević, čijoj je odbrani Jajce bilo povjereno, upravljala je ovom dolinom iz tvrđave; njeni ostaci su preživjeli tursko osvajanje.  Danas je, međutim, ova oblast od malog strateškog značaja i od 1895. godine nema vojnika u Jajcu.



Od svih gradova na Bliskom istoku malo njih ima tako lijep položaj kao ova posljednja prijestonica bosanske kraljevine, gdje je posljednji od domaćih vladara Bosne uzalud tražio utočište pred nadirućim Turcima.  Tu je još dvije generacije mađarski garnizon odolijevao kao najisturenija predstraža hrišćanstva, a prema lokalnoj legendi, evangelist Luka je sahranjen ispod italijanskog zvonika koji nosi njegovo ime.  Možda najljepši vodopad u Evropi uz huku se obrušava niz stijene na čijem vrhu se smjestio grad s brzom rijekom u podnožju.  Na jajolikom brdu s tvrđavom na vrhu, po čemu je je grad i dobio ime—“malo jaje”—a ne po navodnoj sličnosti sa Castel dell’ Uovo-m u Napulju, stoje zbijene crne i bijele drvene kuće, smještene između krošanja oraha, dok se vitki italijanski zvonik srušene crkve čini sasvim neprikladan u ovom tako orijentalnom mjestu.  Dolje u čaršiji, pored stare kapije, bosanski seljaci sa crvenim čalmama na glavi pogađaju se za robu.  Stasiti Dalmatinci u ovčijim kožusima i malenim, jarkocrvenim kapama kupuju belegije za kose, a katolkinje, ovdje kao i u Travniku sa tetoviranom rukama, čavrljaju u staroj kapiji o dječijim bolestima i novim keceljama.  Ove prugaste kecelje, napravljene od vune i gotovo kvadratnog oblika, izdvajaju žene iz Jajca od ostalih žena u Bosni.  Ovdje su katolici i muslimana otprilike jednaki po broju i, kao što je u Bosni obično slučaj, ove dvije vjere se bolje slažu nego muhamedanci i pravoslavci.  Čak i prije dolaska Austrijanaca, muslimani su slali svoju djecu da se uče pismenosti u franjevačkoj školi, a uticaj fratara, koji su igrali značajnu ulogu u istoriji zemlje, toliko je velik da smo jedne nedjelje vidjeli seljanku kako na koljenima obilazi oko crkve, sa dječakom koji ju je slijedio; činili su to da ispune neki zavjet ili u znak pokore za grijeh koji su možda počinili.  Takođe smo vidjeli jednu djevojku kako kleči ispred vrata tokom cijele službe u crkvi; saznali smo da je to uobičajena kazna za prekršaj moralne prirode.  U crkvi je klečalo desetine ljudi, dok su im neobični perčini, kakve nose u mnogim dijelovima zemlje, visili niz obrijane glave.  I konačno, kao relikvija prošlosti, u staklenoj vitrini sa strane čuva se kostur posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, s lobanjom odvojenom od vrata, upravo kako je bila odsječena po podmukloj sultanovoj naredbi prije četiri vijeka.