„A u Jajcu, postojao je onaj bosanski, znamo mi to Jajčani jako dobro, iskričavi gradski duh protkan šalom, vicom i dosjetkom, postojali su stari običaji i usrdni komšiluci, gostoprimstvo i toplina doma koja se nudila otvorenim srcima.

Bivale su one tople a vjetrovite rujanske (septembarske) večeri u vrijeme lokalnoga muzičkog festivala kada se mladost slijevala između gradskih kapija, kada su formirane dvije kolone šetača, koje su, kao na nekom veselom maršu, uz pozdrave ili naprosto mahanje rukom, promicale u svečanom mimohodu. I, u koju bi povijest  to moglo stati, koje bi nadahnuto pero to moglo objasniti, izustiti, zabilježiti....onaj nepomućeni osjećaj prisnosti koji se, kao u toplini doma, rađao imeđu Travničke i Banjalučke kapije?

Bila je to za sve Jajčane druga kuća, posebno oplemenjen prostor za razgovore, za ašikovanja i drugovanja, orijentir i časovnik po kojemu se mjerilo lokalno vrijeme. Tu je bivalo nekako toplije i sve udešeno za stisak ruku, za darivanja i cjelivanja... još malo pa su se i cipele izuti mogle.     Nije,uostalom, ni moralo biti posebnoga povoda za dolazk u čaršiju; dolazilo se slijedeći moćnu naviku uraslu u krvotok...

....Pa, makar u mislima tek, pa makar samo natren, u snu, da se ponovo okupimo i jednom zanavijek iskupimo, jajačko prognaničko čovječanstvo s one sluđujuće granice Svjetova „Gdje pijetlovi ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga, tamo gdje „gajtan trava raste“, u onoj dalekoj, tajnovitoj, vilenjačkoj, alkemijskoj Zemlji  iz bajke kojom „modra rijeka“ teče, pa da se Viranu i Patku nasmije, da se `rđom o zemlju tresne, da se kolo zaigra i bečki valcer pod kestenom zapleše, da se burek u zalogaju pojede i vode s Omerbegovića česme naiskap napije, da se jednom, samo još jednom između Kapija „đir“ uz pozdrav „baci“, pa nek`  zvona zazvone, i nek` se ezan prolomi, i nek` se već jednom u Bosni sitno samelje, i nek` lopta još  jednom veselo odskoči, i nek` se gajba pive u jezeru o`ladi, i nek` se jagnje na ražnju okrene, i nek` se serdžada kraj Vrbasa prostre, i nek` crna zemlja jekne, i nek` se otvori, pa nek`  i vodopad progovori, i nek` demoni  iz Podmilačja povilene, i nek` usnuli „ilirski“ kralj iz zemlje ustane, pa nek` se izdajnička suza otme i niz vodopad skotrlja... samo nek` Vrbas voda (još jednom)  nosi  jablana i nek` mlad kujundžija, „tako mu zanata“, ne iskuje „plava... već  garava...od zlata junaka...“

(Prof. dr. Dubravko Lovrenović, predgovor  za  „Jajce“ , Sedin Keljalić)