„...Prirodne ljepote, bogata narodna tradicija i običaji, folklor, kao i brojni
kulturno-historijski spomenici u Jajcu i njegovoj okolini svjedoče o jasnim
tragovima zanimljive i burne prošlosti ovog grada koji je upravo zbog toga
i bio turistička znatiželja mnogih domaćih i stranih gostiju....
...Bilo je u Jajcu tih godina i pjesme s Tabije i Razinog kamena, svirke limene
glazbe Vatrogasnog društva, teferičilo se u Prudima, uz Plivina jezera, kupalo
u Topolama, na Bililu, Mašeti, Šipadu, Brani, Vodopadu...
Na Begluci se navijalo za „Elektrobosnu“, u čaršiji za hrabre vozače motora,
u Pijavicama za sve ostale.

Dočikala se „Štafeta mladosti“, ispraćala kajakaška na Vrbasu, pilo se i mezilo kod
Jožike, Zjaje, Bele, Milaka, Rožete, Agana u Divičanima...slušalo se Radio-Jajce.
U Domu kulture se aplaudiralo najboljim glumcima Bosne i Hercegovine, bodrile
najbolje šahistkinje svijeta, u katakombama se družilo sa pjesnicima, a plesalo u
bašti ispred čardaka s druge strane vodopada, u Pijavičkom parku, klubu
„Elektrobosne“, u „Kajakašima“, „Pod kestenom“..., odlazilo se na fakultete,
u vojsku, za poslom... i uvijek se u Jajce vraćalo.

Voljeli smo mi Jajčani svoj grad i volimo ga....

Dobiće grad svoje ljude, a ljudi svoj grad kad... tad...
i opet će biti kao što pjesnik, Šemsudin Jajčanin zapisa;

„Sa svakim novim jutrom grad bi se rukuj s ljudima,
ljudi bi se rukuj s gradom.
U smiraj dana akšamluči bi,
u sitne sate na počinak bi kreni zagrljeni...
I tako iznova, i tako zanavjek.
Jutrom bi se rukuj, noću bi se grli...“

Sedin Keljalić „Jajce“