„Jajce je jedno od 19 mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima su podignute sahat – kule, od kojih je čak pet izgrađeno na obalama Vrbasa: Gornji Vakuf, Prusac, Donji Vakuf, Jajce i Banja Luka...

Prema raspoloživim podacima, prvi sat u Bosni i Hercegovini je onaj koji Dubrovačka republika šalje u Foču 1493. godine na dar hercegovačkom sandžakbegu Sulejman begu...
Prva sahat – kula je ona koju je podigao Ferhat paša Sokolović u Banjoj Luci nešto prije 1580. godine...

Po svome izgledu i arhitekturi, sahat – kula u Jajcu razlikovala se od svih drugih u Bosni i Hercegovini, jer nije imala uobičajenu formu i dimenzije. To je, ustvari, obična kapija – kula jajačke tvrđave, na čiji je prvi sprat smješten satni mehanizam bez mina.

Kula se mogla vidjeti i izvan gradskih zidina iz dviju mahala koje se tada formiraju oko Ibrahim begove džamije u Pijavicama i Abdulah agine (Hadadan) džamije u Prigrađu. Kapi – kula, u koju je postavljen mehanizam za otkucavanje vremena, ima sve bitne karakteristike građevina prve polovine 18. stoljeća.

U drugoj polovini 18. stoljeća, u Jajce dolazi i neko vrijeme u njemu živi i radi Muhamed Prozorak, vrstan poznavalac satova i jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih astronoma toga vremena.
Možda je baš on ubjedio Jajčane da im treba sahat – kula, dizdara nagovorio da kupi sat i astronomska pomagala i sve to smjesti u već postojeću kapi – kulu.

Ovaj profesor, muftija, kadija i pisac prepisao je za svoje potrebe više djela iz astronomije i nekoliko priručnika za rukovanje astronomskim spravama. Na jednom od njih potpisao se kao: „bivši muvekkit kadiluka Jajce“ – što znači da je ovdje, kao i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, uz sahat kulu postojala i muvekkit – hana, a često je posao sahačije i muvekkita obavljala ista osoba.


Tamo gdje su ove službe bile razdvojene muvekkit se bavio astronomskim proračunima potrebnim za izradu kalendara, satnica (vaktija) za dnevne namaze, utvrđivanje početaka lunarnih mjeseci, nastupa Bajrama i odabranih (mubarek) noći, a sahačija o ispravnosti sata i njegovom dotjerivanju (kurisanju) da mjeri, otkucava i pokazuje vrijeme „ala – turca“.

U mjestima gdje nije bilo posebno izgrađene muvekkit – hane, muvekkit je astronomske sprave držao u džamiji ili nekoj drugoj pogodnoj prostoriji...

Prvih dana nakon upada austro – ugarskih okupacionih jedinica u Jajce 7.8.1878. godine, stalo je i javno pokazivanje vremena „ala – turca“.

Vojnici su skinuli sat i zvono sa sahat – kule i od tada im se gubi svaki trag, a time i mogućnost da se njihovo porijeklo i starost odrede.

Bez traga su, također, nestali kvadranti (rub – tahte, irtife), astrolab i druga pomagala iz jajačke muvekkit – hane.

Posljednji sahačija jajačke sahat – kule i muvekkit u muvekkit – hani Šerif beg Šećerćehajić još će deset godina gledati prazne otvore na nijemoj i slijepoj kuli, prije nego što će i sam zauvijek zatvoriti oči u oktobru 1888. godine.

Od 1878. godine do danas Jajce je bez javnog gradskog sata.“

(Ismet Bušatlić „Kraljevski grad pod sultanima“, Jajce 2011.godine)