“Vakufsko povjerenstvo je ponovo 1906. god. u Ramazanu pokrenulo akciju – oblaćenje siročadi i sirotinjske djece, tako da bogatiji svijet i trgovci se u prvih 10 dana Ramazana sastanu u svojim mahalskim i seoskim đamijama – da imami predlože koja sirotinjska djeca (i neudate cure) trebaju biti obućena – od jedne do 30 godina starosti, kao i njihovi roditelji.

Toga Ramazanskog Bajrama, nije se znalo ko je bolje obućen ili bogat il’ siromah.

Imam đamije bi pozvao siromahe jednog po jednog nasamo – rekao im da sebe i svoje ukućane obuće za Bajram i dao im cedulju u kojim dućanima će podići robu i hranu za Bajram, kundure, opanke i sve što treba.

Sultan Esme đamija je naručila da ašćinica Ahmed bega Začiragića (njegovog oca) od Leilet ul Bedr-a do trećeg dana Ramazanskog Bajrama, kuha i dijeli sirotinji u Jajcu iftare svaku većer, kao i bajramske ručke, a za malu djecu da ponese kući određenu hranu iz bakalnica i zelenara.

Ovo je živilo sve do kraja 1911. godine kad se stanje počelo pogoršavati.“

(Iz privatne arhive, kopije zapisa Hasić Mustafe)