Tog ljeta, desetog jula hiljadudevetstoosamdesete, ja i dobar dio moje generacije morali smo u vojsku, što nas, ruku na srce, nije baš obradovalo: zar odmah - deseti dan nakon mature, nakon najnapornije školske godine?! Tako smo se privremeno razišli diljem Jugoslavije.
Začudo, ja nisam morao otići daleko: otišao sam u Travnik!

Kako god izgledalo da je to sreća, tu sreću nisam doživljavao baš u velikoj mjeri. Najviše me je opterećivala ograda kasarne iza koje sam često pogledom izlazio „hvatajući“ registracije auta sa jajačkim oznakama JC. Tako bih iz kruga kasarne dozivao, npr., ugledavši nastavnicu ruskog jezika Veru Minić koja me, naravno, nije mogla čuti, pa svog školskog druga Kerija koji se vozio u legendarnom, zelenom Renou 4, popularnoj Kevi, itd. Ispraćao sam ih pogledom u pravcu Jajca. Čežnja se stvorila već prvih dana moga vojevanja u travničkoj kasarni „Petar Mećava“, iako mi nije bilo naporno, da kažem, jer sam većinu vremena provodio u tehničkom birou radeći, osim toga, i zidne novine.

Odmah, nakon zakletve, imao sam sreću da ubrzo dođem kući, u Jajce! Otišao sam na branu, na kupanje. Popodne sam otišao u čaršiju: niz Gornje Pijavice, pored Doma AVNOJ-a, (preko novog mosta ispod hotela „Turist“ nije se moglo jer je izgradnja mosta bila u toku), preko Jožikinog mosta, a onda kroz  Prvu kapiju - Travničku.

Kada se prolazi kroz kapiju stiče se dojam kao da vam se scena na pozornici otvara, a koja se otvori tek kada iz kapije izađete. Pogledom sam odmah tražio na desnoj strani novi detalj za kojeg sam već čuo: iznad nekadašnje pekare, gdje se moralo pomalo sageti da platite i uzmete hljeb ili kiflu, nalazila se moderna reklama sa natpisom CAFE ESPRESSO, ispod koje je manjim slovima bilo ispisano: vl. F. Dizdar. To je to, pomislih, i uputih se u prvi privatni jajački kafić koji se u međuvremenu otvorio.

Ulaz u kafić bio je na desnoj strani, a na lijevoj veliki prozor - veliko špigl staklo, (vjerovatno prvo u jajačkim poslovnim prostorima), kao i na ulaznim vratima, sa bordo polukružnim natpisom istoimenog kafića. Ulazilo se niz nekoliko opločanih stepenica, a na lijevoj strani dominirao je moderan šank koji je bio bogato opremljen sa svom potrebnom opremom i velikim izborom pića. Kafić je bio opremljen i sa izuzetno kvalitetnim studiom, stereo uređajem kojeg smo popularno zvali linija. Dalo se odmah primjetiti da će se u ovom kafiću slušati dobra, odabrana muzika.  
Kafićem je dominirala boja pariškomodra.

Pozdravljajući se sa prisutnima, htio sam i da razgledam kafić. U pravcu stepeništa desnu stranu kafića  činila je L forma: duga polica na čijem zidu su bila postavljena ogledala cijelom dužinom do vrata WC- a. Na toj, desnoj, strani bile su poredane moderne i praktične stolice. Desna strana kafića vodila je dalje pod pravim uglom, gdje su desno bili postavljeni svojevrsni stolovi i stolice, a duž lijeve strane takođe polica i stolice. Na kraju, između zidova, nalazio se prozor odakle se pružao pogled na veliku starobosansku – Mulalića kuću.
Uz cijeli dio, L forme, unutrašnju dio lijeve strane činio je  separe u kojeg se ulazilo pored desne strane šanka. Između šanka i ulaznih vrata takođe se moglo sjediti i usput posmatrati čaršija, njeni mještani, prolaznici, brojni turisti, itd.

Konobari u Cafe Espresso bili su: Sedžad Kulenović Seđo, Čevro Ajdin, Irman Ćosić, Jagodin Robert, Zoran Stolić, Jadranko Zjajo, Bernard Bilić Bero, Eso Imoćanin...

Sjećam se fotografije, u boji,  koja je bila sasvim spontano, neuramljena,  postavljena desno pored ulaza u separe: bila je to fotografija vlasnika kafića, Dizdar Fuada za bubnjevima - osobe koja je imala dobrog „sluha“ za ovaj posao.

Kada bih od prvog ulaska otišao sa sjećanjima dalje,odnosno bliže, vezanih za Cafe Espresso, mogu da se sjetim i svog profesora Salke Kesedžića koji je tada bio „gušter“ za nas stare vojnike, njegove učenike, a koji je takođe bio u Travniku na odsluženju vojnog roka. Reče mi tada da je došao po zadatku: morao je kupiti gramofon za potrebe kulturne sekcije, pitajući me gdje ima kupiti gramofon, jer im je u kasarni rekao da u Jajcu ima veliki izbor?!!

 Ili, kada je kasnije najmlađi vlasnikov brat, Labud, bio vojnik, a otac im, dobri, sada rahmetli Jusuf, na moje pitanje u kafiću: „Kako je Buco, javlja li se, kad će doći?“ – zaplaka i zagrli me.

Jedno veče, tek što dođoh pred kafić, jedan stari drug, inače pomalo rasijan, reče mi: „Gdje si bio sinoć? Tražio te neki drug iz vojske. Kad sam mu pokazao svjetlo gdje stanuješ (Kanal, Gornje Pijavice), reče mi da si mu rekao da živiš u gradu.“ Nije mi to bilo jasno, pa sam izašao pred kapiju i pogledao Pijavice, te sam brzo skont’o nesporazum: izgleda da je drug iz vojske pogledao u svjetlo releja na Ćusinama, pa je još rekao da mu je to sad daleko za ići...

Vraćajući se vremenu prvog sjećanja na kafić Espresso, imao sam obavezu vratiti se u kasarnu. Čim sam imao priliku, potražio sam svog zemljaka, desetara Korču, koji je služio vojni rok u istoj kasarni, da mu ispričam svoj prvi odlazak kući, koga sam vidio, itd... Potom sam u pismima pisao o svemu, tada vojnicima, Paji Ehvanu, Željku, Šaćiru...

Kasnije, na odsluženju u Sarajevu, u kasarni „Jusuf Džonlić“ na Alipašinom Mostu, putujući na nagradno odsustvo, svratio sam u kasarnu „Petar Mećava“ da posjetim „guštera“, školskog druga Osmanagić Selvera, koji je čak bio u istoj spavaoni. Iznad ulaznih vrata još uvijek je bio postavljen moj plakat. Selver me upita:“ Haj‘ mi objasni, šta znači ovaj plakat?“. Rekoh mu da su brojevi dani koje će provesti u Travniku, a ostali brojevi, na nacrtanoj trnovitoj stazi, da su dani koje će provesti ko zna gdje. (Kasnije je opet “došao” zamnom, u Sarajevo, ali iznad Baščaršije, u kasarnu “Jajce”!).