„Došlo je bilo vrijeme da se pristupi rješavanju pitanja izgradnje doma kulture, upravo sokolskog doma u kome bi se koncentrisao sav fiskulturni i opšti kulturni život i rad u Jajcu. Na jednoj sjednici predložio sam da iz prihoda od svake naše priredbe odvojimo izvjestan procent za izgradnju doma.
Od onih 25.000 dinara koje smo primili za izgradnju spomenika Kralju Petru, a za koje smo dobili saglasnost da se izgradi dom kulture, izrasla je do 1931. godine s kamatama na kamate, svota od 42.000 dinara. Od fonda koji smo u 1930. i 1931. prikupili od prihoda priredaba, narasla je suma od 23.000 dinara. Tako smo sad imali ukupno 65.000 dinara.

Pitanje zemljišta bilo je već riješeno. Geometar Spasoje Pajić već je ranije to zemljište prenio na dom kulture, dok se još nije ni pomišljalo da se dom gradi. Zemljište, sa lijeve strane Plive, nije bilo upisano ni u čije vlasništvo i on je tako u knjigama katastra i mapama nekako udesio. Tu se godinama prosipalo smeće, pa je već zemljište bilo zaravnato.

No, za izgradnju najskromnijeg doma suma od 65.000 dinara nije bila ni izdaleka dovoljna. Valjalo je potražiti druga sredstva. Gdje da ih nađemo?

Odlučili smo da sazovemo jedne nedjelje skup gradjana, pa da zatražimo priloge, dajući svi mi, prema svojim mogućnostima, primjer ostalima. Odlučili smo da podijelimo priloge u četiri kategorije: prva kategorija 10.000 dinara, druga 5.000. treća 2.500 i četvrta 1.000 dinara, stim da se može uplaćivati u deset mjesečnih obroka.

Zakazali smo skup u barakama. Odziv na sastanak bio je dobar. Obrazložili smo potrebu izgradnje doma, obavijestili o kategorijama i pristupili upisivanju. Tada je bio sreski načelnik Bogdan Stajić. I on je bio upisan u soko i na mjestu gdje se upisivalo bio je naš blagajnik i ja. Stajić je prišao i rekao da će i on sjediti pri upisivanju i da će i on gledati koliko ko upisuje. To je bilo izrečeno s prijetnjom. Ja sam odmah reagirao. Tražio sam da se smjesta udalji ne samo od mjesta upisivanja, nego i iz dvorane, inače da ćemo prekinuti upisivanje. Odmah se udaljio i otišao iz dvorane.



Čini mi se da je tada i naknadno upisano 230.000 dinara. Znam da su po 10.000 dinara upisali odmah: Inžinjer Fedor Šlajmer, inžinjer Dušan Kosovljanin, doktor Mića Branisavljević, doktor Vuka Branisavljević, Dane Salom, Aron Altarac, Veljko Delić, Anto Anđukić i Ivo Anđukić. Bilo ih je još, znam to pouzdano, ali se ne sjećam koji su.

Tako smo sabrali 300.000 dinara ukupno. Iz Privredne filijale Hrvatske banke podigli smo onih 42.000 dinara.

Odmah smo pristupili gradnji doma. Odlučili smo da ga gradimo od sedre. Ja sam otišao kadiji Mehmedaliji Kapetanoviću, predsjedniku Vakufskog povjerenstva i zamolio ga da nam Vakuf dozvoli kopanje sedre koja se nalazi odmah na samom gradilištu, upravo iznad njega, sloj debeo, (visok) 10 metara na čijoj je površini (platou) bilo muslimansko groblje u površini od svojih, možda, 50 hektara.
On je sazvao sjednicu Vakufskog povjerenstva i odobreno nam je.

Cijenu smo pogodili 10 dinara po metru kubnom. Tu nije bilo nikakvih troškova oko prevoza i tako se može reći da smo građevinski materijal dobili skoro badava.

Za arhitektu je uzet sokolski arhitekta iz Beograda inžinjer Korunović. On je izradio plan prema našim potrebama i zahtjevima. Željeli smo da imamo veliku dvoranu za kulturne priredbe, a ona bi inače služila za vježbaonicu. Zatim binu prostranu, pored ove s obje strane nuzgredne prostorije. Povrh dvorane trebala nam je balkonska prostorija, kabina za kino aparat. Na spratu smo tražili veću dvoranu: za čitaonicu, pjevačku vježbaonicu, sijela i za predavanja.
Pred dvoranom veliki foaje i dvije prostorije oko njega: za održavanje sjednica i za bife. Ona soba za sjednice služila je i za garderobu. U podrumu je valjalo imati prostorije za ogrev i prostorije za tuševe za vježbače. Iza bine prizemno i na spratu po dvije prostorije za stan služitelja i čuvara doma.

...Korunović je bolovao od starog balkanskog dizajniranog stila, pa je u nacrt stavio uske prozore na svodove. Na Tilov prijedlog to je izostavljeno. Sreća što je tako učinjeno. Korunović je pored beogradske stanice zidao poštu sa takvim prozorima i u njoj je svuda bilo mračno...

...Dom je došao do krova (krajem ljeta) 1932. godine...“

(Prota Milan Ilić – „Opraštanje sa životom“, Jajce 2005.)