Mnogi, generacijama, ne znajući, hodili su i dan –
danas hode po haremu –
mezarju koje je potrpano raznim
smećem i sedrenom pržinom.
Na tom mjestu,
za kojeg se godinama jajački medžlis
sudski spori za povrat u vlasništvo,
na mjestu između džamije
Esme sultanije i Robne kuće,  
nekad se nalazilo jajačko
Vatrogasno društvo,
a kasnije bašča kafane „Šadrvan“.

Dokumentovano i zapisano je:

„Đamijski harem sa istoćne strane sultan Esme džamije –
između šadrvana i prolaza u đamiju do starog konaka
(poslije Vatrogasno Društvo),
u ovaj harem su ukopavani čarši –
esnafi (trgovci i zanatlije iz Gornje čaršije) –
ovaj harem je sa čarši strane ravan sa cestom 2 aršina
(1 aršin= 70 cm) od jarka do ograde –
parmaka, a sa đamijske strane –
kameni zid visok 1 aršin –
a šadrvan je potpuno ozidan zidom okolo
kao poseban prostor –
sa fiskijama i vodom koja neprestano teče.

 
Ovaj harem je u novembru 1919. godine uzurpiran i uništen po srbijanskoj vojsci.
Toga dana iz Travnika (iz žutih austrijskih kasarni) su došli trijestak vojnika sa jednim oficirom i još desetak žandara koji su se uselili u austrijsku Feld – žandarmeriju kod katakombi i obalizili sela oko Jajca (po dvojica da ispripadaju svijet, kako je zabilježeno u defteru Y. Povj. iz 1922. godine).

Ti vojnici su bili obučeni u vojnićke bluze i šajkače, a hlače su im bile smeđe boje (čakšire od kostrijeti i opanke sa omotačima do pod koljeno). Dočerali su 6 vojnićka kola sa po 2 konja – oborili parmake (ogradu) harema i macolama pootkidali nišane – svi sa turbanima, ženski okrugli ili sa pletenicama – ako su curinski, potovarili u kola i odvlačili prema Malom đolu, đe su ih bacali sa đade u vodu.

Onda su dovlačili sedrenu pržinu i razno smetlje i zatrpali harem do jedan metar visine. Zazidali su kameni zid ( 1m visok) sa jednim stepeništem i tu razapeli svoje čadore – tu su ostali 6 -7 mjeseci, pa se vratili u Travnik a žandari su ostali.

Od tada, samo ko god bi prođi zaustavi se, prouče Fatihu i projdu. A posli đumme – namaza, sav svijet bi se poredao i u đamijskom prolazu i uza zid sa čaršijske strane i na glas učili Fatihu, dok bi se Jasinišerif učili prije toga (nakon đumme učili se Jasinišerif u đamiji i o tome govoreno).“

(Iz arhive rahm. Mustafe Hasića).