„Od 1896. godine ponovno su oživjele musafirhane, kojih je u Jajcu bilo 4, u Jezeru 2, u Divićanima 1 i u Bučićima 1.

Gdje god putnik – namjernik stigne u jedno mjesto –
ode u đamiju da obavi namaz –
dovoljno je da kaže bilo kome do sebe u đamiji da je prolaznik ovuda i da nejma gdje konačiti,
ovaj to došapne imamu,
- imam ga pozove do sebe,
ispita odakle je i kuda ide,
ima li gdje konačiti,
šta jesti, ima li hašluk (trošak) da produži put,
je li sam, itd.

On mu kaže svoje hale i ahvale, onda imam pogleda ima li koga na namazu od dobrotvora koji imaju musafirhane, onda putniku kaže -  dojdi večeras na akšam namaz i sve će to već biti sređeno, akobogda. Onda imam poruči da na akšam dojdu oni koji imaju musafirhane, rekne im o musafiru – putniku, sve, i upita koji će primiti tog musafira putnika, rekne im koliko dana bi putnik ostao ovdje i ima li za hranu i dalji put, da bi dobrotvor znao.

I prije akšam namaza najavi đema'atu putnika  - namjernika kao musafira u njihovom mjestu, tu se svi sa njim upoznaju, i imam kaže da ide na konak tu i tu musafir – hanu, kod tog i tog. Ako nejma dosta para za put – dobrotvor bi mu dodao do novog konaka.

Kao musafir, hranio se za istom sofrom sa dobrotvorom i njegovom čeljadi.

Ovo je bilo do pred I Svjetski rat, a i kasnije od 1925. – skoro do 1940. godine, kad je radi nestašice i sveopćeg siromaštva izumrlo.“

(Iz arhive Mustafe Hasića)