Iz ranog djetinjstva pamtim jednu staru jajačku priču o zmijskom caru koji je živio ispod male ćuprije na Volijaku. Nekada je bilo ljudi koji su se bavili, za kojeg mislim sada izumrlim, zanatom - tjeranjem zmija od kuća. To su bili zmijari.

U avliji moga dida svake godine se pojavljivala zmija. Ja sam, kao sasvim mala djevojčica,  jednom čak uzela zmiju u ruke. Kada su to ugledali moji did, nana, moji roditelji i ko je još sve bio ne sjećam se, preplašeni uz sve njihove napore bilo je uzaludno: nisam dala svoju „baju“. Valjda zato što je znala da sam malo dijete, ona meni nije ništa nažao učinila, tako da su je jedva uspjeli uzeti od mene.

Moj did, koji me je volio najviše od svih, odlučio se zbog toga pozvati zmijara. Iako sam bila mala, jako me je zanimalo kako to izgleda čovjek koji može da razgovara sa zmijama i da mu budu poslušne.

Pojavi se neki čovjek, običan kao i svi drugi ljudi, pomalo stariji noseći u ruci neki veliki, podeblji štap. U avliji na jedno mjesto zabi štap, a potom  njime zacrta okolo krug. Nakon toga je prilično prodorno zviznuo i na moje veliko čuđenje, iz raznih pravaca počeše stizati zmije raznih veličina, uredno se redajući naslanjajući glave po crti kruga.

Bilo je strašno gledati zmije koje se kao vojska ređaju u krug. Vjerovatno kada su sve pristigle, zmijar im je nešto rekao na nekom čudnom jeziku za kojeg reče da je to zmijski jezik i da one taj jezik razumiju. Dok im se zmijar obraćao, sve zmije su podigle svoje glave, slušale ga, a zatim im je rekao na našem jeziku da svaka ide na svoju stranu. Kako su došle, tako su i napuštale krug odlazeći odakle su i došle.
Kada su zmije otišle, zmijar nam je tada ispričao priču da ispod ćuprije na Volijaku živi zmijski car i da je to jedna ogromna zmija kojoj se tu nalazi njeno prijestolje.
Svaki puta, kada bih odlazila svojoj drugoj neni na Volijak, bivalo me strah da pređem preko ćuprije  da ne bih pala u prijestolje zmijskog cara.
Poslije dolaska zmijara, u našoj avliji nije se više pojavljivala zmija.
Zmijara možda više nema, a zmijski car – ko zna, živi li još uvijek ili će ostati samo u mom sjećanju kao: bio jednom...

Jasminka Cerić Plivac