RAMAZAN U MOJOJ MAHALI

Mi djeca, koja smo rasli u srcu jedne od drevnih jajačkih mahala, zvanoj Harmani, a koja se nalazi na jednom od najljepših mjesta u Jajcu i sve, što je prepoznatljivo kao slika grada Jajca, bilo nam je na dohvat ruke: Stari grad, tabije, Medvjed kula, Sahat kula..., bila su naša mjesta gdje smo se igrali žmurke, limuna i narandže i ostalih igara vezanih za naše djetinjstvo.
U to vrijeme, u našoj mahali, živjele su i naše nene – komšinice koje su ostale vjerne svojim običajima, pa tako i vjerskim. Ramazan u našoj mahali je bilo vrijeme kada se čitav mjesec živjelo u posebnom druženju i poštovanju i odraslih i nas djece. Danima bi bilo sve mirno i tiho jer se u mahali postilo i pripremalo za iftare, sem nas djece koja smo po čitav dan igrali lopte na Harmanima načinivši golove, jedan pred  Kijinu i rahmetli Šefkinu, a jedan pred rahmetli Feridinu Julardžije kuću. Tako bi bila po čitav dan trka dok nam lopta ne bi upala u rahmetli Feridinu avliju, a onda: ona bi, inače, sjedila na svojoj sećiji, odmah uz pendžer, i samo bi, kada bismo pretjerali, ostavljala loptu pod sećiju koju nam ne bi svaki put odmah vratila. Ili, ako bi se lopta našla na drugoj strani, u Kijinoj avliji, bilo bi muke sa Hikmetom, Hikmom dok nam je ne vrati.
U mahali su živjele, sada sve rahmetli, nene: moja majka – nena Murfa Cerić, Šida Kilim, Hiba Mačak, Ulfa Cerić, Ferida Julardžija, zatim nena Ćar -  Kijina svekrva, Beginca Aščić, i druge koje su svojim dimijama i šamijama na glavi često sjedile na mjestu moje sadašnje kuće, te po vazdan bi eglendisale dok bi mlađe spremale iftare.

A onda, pred akšam, čitava bi mahala zamirisala od raznih zijafeta koji bi se spremali za iftar. Naš zadatak je bio da čekamo kada će se upalitii kandilji na Pijavičkoj džamiji, kako bismo mogli otrčati kućama i javiti početak iftara. Sjećam se da smo, tada je bila rana jesen i mjesec Ramazana, ja i moj rahmetli brat Jasmin sa kriškom kruha namazanim pekmezom, sjedili na Kijinoj ogradi čekajući da se upale kandilji držeći kriške u rukama. Ne sjećam se da smo i mi postili, jer smo bili još mali, ali znam da je bilo sramota jesti u mahali u toku Ramazana da nas ne bi ko gledao. O, Bože, kako je tada primamljivo izgledao pekmez sa svojom bojom na koju su posljednje zrake sunca spuštale svoj odsjaj!
Otvorenih očiju gledali smo u pekmez koji nam se činio toliko važnim, jer se u njega uložilo puno truda, druženja, smijeha i sva ljepota jajačkog sunca, zraka i života. Tako smo sjedili čekajući da se oglasi ezan i upale kandilji. U  jednom trenutku bljesnulo bi u našim očima: skočili bismo i potrčali vičući: „Majka, majka! Upalili su se kandilji!“, i sretno zagriznuli naše kriške koje su sada pružale svu slast u našim ustima.
Svi zijafeti, koji su mirisom ispunjavali mahalu, nisu bili ništa u poređenju sa slašću prvog okusa hrane nakon posta.
Zatim bi zavladala tišina, a potom bi tihi zveket kašika narušavao prvi akšamski mir u kućama, puneći srca onih koji su i ovaj dan ispostili. Opet bi mahala dobila svoj život, jer bismo ponosno istrčali na naša mjesta nastavivši nezavršene igre.
Kasnije bi iz kuća polahko izlazile žene i ljudi odlazeći na teraviju u Gornju mahalu, u džamiju. Bio je običaj da se poslije teravije svako veče komšiluk okupi na prelu u jednoj kući gdje bi se jelo, šalilo i pričalo sve do sehura kada bi se odlazilo kućama na spavanje.
Taj običaj je i danas ostao u našoj mahali kojeg prenose mnogo mlađe generacije od nena koje spomenuh. I sa ovom pričom poželih da ih se sjetim predajući im rahmet i uz ovaj Ramazan.

Jasminka Cerić Plivac