Negdje za vrijeme Austro-Ugarske jedan Jajčanin počeo je kopati temelje za svoju kuću. I tu iskopa čudesan reljef uklesan u kamen. To je bilo svetište „Boga“ sunca - Mitrasa, sekte čiji je kult bio raširen po skoro svim provincijama Rimskog carstva. Pripadnici mitraizma su svoja kultna mjesta pravili uglavnom u pećinama, ali su izrađivali i male hramove - speleje i kopali ih u zemlji. E, takav primjer hrama, spelej izdubljen u stijeni, vrlo dobro očuvan, nalazi se u Jajcu, podno Starog grada. Prema nađenom novcu i fibulama, pretpostavlja se da ovaj hram potiče iz IV stoljeća.

Druga priča vodi nas nekoliko stoljeća naprijed, u vrijeme srednjovjekovne Bosne i
vjerovatno najpoznatije historijske ličnosti Jajca svih vremena, u doba
velikog bosanskog vojvode Hrvoje Vukčića Hrvatinića.
Jajce se, dakle, pod tim imenom prvi put spominje 1396. godine i njegovo osnivanje je vezano za spomenutog
"Conte di Jajci", kako su velikog bosanskog tersa Hrvoju titulisali.

Osim njegovog grba, dobro poznate ruke s mačem, te njegovog misala, Hrvoje je sebi, a Bogami i u amanet svim Bosancima i Hercegovcima, ostavio jedno srednjovjekovno arhitektonsko čudo poznato pod imenom Katakombe, o kojem se, nažalost, u našoj zemlji jako malo zna.

Pašaga Hodžić i njegova supruga Alida čuvaju ključeve od Katakombi. Dok ulazimo ispod natpisa "Ovdje je za vrijeme Drugog zasjedanja AVNOJ-a boravio drug Tito", Pašaga mi objašnjava svoju turističku ulogu: "Supruga je zadužena za engleski i njemački, a ja za sve ove ostale naše."

Gotička mistika u ovoj podzemnoj porodičnoj grobnici zaista je nešto što ostavlja bez daha: na zidu, pored vrata, uklesan je lik Hrvoje Vukčića i nedovršen lik njegove supruge Jelene koja u ruci drži ljiljan.

 

GRB BOSANSKIH KRALJEVA


 "Ovo vam je sve u jednoj stijeni, ne bi se
Tito džabe ovdje sakrivao", veli Pašaga.
 Lijevo i desno su grobnice, a crkva je ukrašena uklesanim simbolima krsta, sunca i polumjeseca.

Od Stjepana do Sulejman-bega treća, također, nezaobilazna priča za Jajce je naravno i priča o posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću. Jajce je postalo kraljevski grad još za vrijeme bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića (1421. - 1443.). Nakon što je vojska Mehmeda El Fatiha osvojila Bobovac, Osmanlije su krenule prema Jajcu, jer je tamo stolovao Stjepan. Onda, legenda kaže, posljednji bosanski kralj odluči da naopako potkuje konja i uputi se prema Ključu. "Jes', mislio on Turke prevarit'. Veći su oni, nažalost, mangupi bili.

Uhvatili su ga u Ključu, a onda je Fatih rekao:“Zakopajte ga blizu Jajca, ali da mu se grobnica ne vidi iz grada'", objašnjava nam Fahrudin Salidžik Frajo koji živi podno srednjovjekovne tvrđave, na čijem ulazu i danas stoji kraljevski grb. Fahrudin nam pokazuje na drugu stranu: "Vidite tamo ono brdo, tu je zakopan Stjepan, ono se mjesto zove Kraljev grob. To mu je bila najveća kazna: pokopan je blizu grada, ali njegov grob ne može nadgledati grad koji je simbolizovao njegovu državu."

Fahrudin nam je ispričao i četvrtu priču... Odmah ispod zidina Starog grada nalazi se jedna neobična džamija, ženska, bez munare koju je 1812. godine sagradio Sulejman-beg Kulenovović: „Bila je kuga u Jajcu 1811., a Sulejman-beg je bio na hadžu. Kad se vratio kući, saznao je da mu je umrlo šestoro ženske djece i supruga. U znak, u rahmet njima je podigao i zato se zove Ženska džamija."

Na ploči, koje su kod svih znamenitositi u Jajcu postavljene zahvaljujući British Councilu i Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, pored džamije stoji da je to Dizdareva džamija, te da spada u red jednoprostornih džamija bez sofa, bez munare, sa zidanom kupolom koja je prekrivena četverostrešnim krovom, što nije čest slučaj u BiH. "Dizdarevom su je prozvali po dizdarima - čuvarima tvrđave", objašnjava Fahrudin dok čisti travu oko džamije i svoje kuće. Ispod Ženske ili Dizdareve džamije stoji djelimično uništena Crkva sv. Marije sa tornjem Sv. Luke. Tu je, kažu, krunisan onaj Stjepan iz naše treće priče.

Moša Pijade i skok u Plivu je peta priča koja se najviše tiče naše novije historije. U nekadašnjem "Sokolovom domu" danas je Muzej Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tu je drug Stari zajedno sa svojim delegatima proglasio novu Jugoslaviju. Taj događaj, antifašizam u srcu porobljene Bosne, Jugoslavije i Evrope, vjerovatno je i najzaslužniji što je Jajce 1984. godine proglašeno za najuređenije turističko mjesto u bivšoj Jugoslaviji, a broj turista se brojao u stotinama hiljada. Jedan poznatiji Jajčanin (ime nije bitno) kaže da je na ulazu u taj muzej nekad bila bista Moše Pijade.

Ona je ljeti služila kao zaletište, odskočna daska za trk i skok u zelenu Plivu i „socijalističku budućnost“...
 Moše više nema, a ni Pliva nije toliko zelena da bi Jajčani u nju skakali.

Naša zadnja priča o Jajcu je, opet, vezana za Plivu. Kažu da u UNESCO-u najviše cijene sklad prirode i čovjekove ruke. E, tu je grad na Plivi i Vrbasu poprilično jak: jajački vodopad spada među najljepše u svijetu. Jedini je vodopad koji se nalazi u centru grada, visok je 21 metar. Ljepota, kada se nađete s desne strane Vrbasa i gledate u vodopad i grad koji se nadvio nad njim, govori da su tu sami Božiji prsti upleteni.

O Jajcu ima još više priča koje ovdje nisu ispričane. I zbog ispričanih i neispričanih valja nam tamo otići. Jer je to Mitrin, Hrvojev, Stjepanov, Sulejman-begov, Titin… grad zaslužio.

(Prenešeno sa web-a)