Nemam namjeru da pišem neki tehnički ili naučni rad ili da ”ispucavam” svoje znanje. Ja želim da napišem nešto što svi znamo, a nismo to gledali, cijenili, smatrali za bitno. A radi se o običnoj (da li običnoj?) stijeni, kamenu svima poznatom kao Jajačka sedra.
Sam ne znam zašto se nedavno sjetih jednog stručnog naslova ”Lagumice u Jajcu” kojeg je napisala ili Natalija Mastilo ili Jasmina Čengić, ja se stvarno ne mogu sjetiti autorice. I kako to već biva jedno sjećanje inicira drugo ...
Pametne glave onog vremena na čelu sa Draganom Lacićem htjedoše promovisati Jajce u svijetu, dobiti sredstva za uljepšavanje i zaštitu kulturno-historijskih spomenika i prirodnih vrijednosti, odnosno cilj je bio - upisati grad Jajce u Svjetsku baštinu. U toj grupi kao izvršilac – vojnik bio sam i ja koji sam taj cilj i zadatak shvatio ne samo ozbiljno i kao entuzijazam, nego sam jasno vidio šta Jajce može time dobiti ako, ako uspijemo doseći taj cilj.
Po mojoj profesiji bio sam orjentiran ka prirodnim vrjednotama te je moj prvi korak bio traženje dokumentacije. Mukotrpnim radom uspio sam sakupiti čak 186 naslova-materijala koji obrađuju Jajce (danas se koriste u principu samo dvije knjige: Kraljevski grad Jajce-Ćiro Truhelka, i Jajce-Talozi ) i sjećam se jednog imena Grönwald. Bio je Bečlija 22 godine star, prvi poginuli Austro-Ugarski vojnik na Ćaninom polju u operaciji zauzimanja Jajca (Aneksija BiH 1878.god.), datuma, mjesta sahrane i dobijene rane od koje je umro ne sjećam se, kao ni liste-spiska zarobljenih Jajčana; i eto, čak sam i takve dokumente nalazio.
Ali, kao što rekoh, moj posao je bio obraditi i valorizirati prirodne vrijednosti, odnosno, stručno i pravno dokumentirati i objasniti zašto baš ti objekti su vrijedni pažnje i zaslužuju tako visok tretman. Naizgled lak posao, ali izvući zaključke i paralele, relatirati izabrane objekte prema ostalom dijelu svjeta nije nimalo ni lak ni zabavan posao. No, to ćemo ostaviti. Bilo pa prošlo. Što boli je to da ni jedne strančice od stotina , možda hiljada stranica prikupljenih tekstova, dokumenata, fotografija, obrađenih materijala -više nema.
Sedra je ona stijena , ona vrsta stijene na koje se oko naše naviklo i koja za većinu i nije interesantna. Ali , sedra je više nego samo simbol Jajca. Odakle god da dolazimo prvo što vidimo jeste voda, jezera, rijeka, brzaci, slapovi i v o d o p a d. A vodopad je stvoren blagodareći sedri, i lijeva strana kanjona Vrbasa u Jajcu je iz sedre. Cio centar grada bezmalo leži na sedri. I, tada, čitajući ”Lagumice u Jajcu” nađoh da su stanovnici Jajca, Jajčani bezbeli, bili veoma vezani za sedru. Autorica opisuje korišćenje sedre kako su ljudi direktno u sedrenom masivu pravili kafane, kovačnice, prodavnice..., a gdje se to sve nalazilo pojma ja nemam.
Jajčani imaju jednu crtu, a to je da veoma lako zaboravljaju i odbacuju svoje tradicije i preuzimaju nešto novo (naravno, to se može gledati i sa pozitivne strane) no, kako bilo da bilo, lagumica u Jajcu nije više bilo. Jajčani nastavljaju koristiti sedru kao građevinski materijal, ukrasni materijal, ali ne da se nešto gradi u sedri.Bio je jedan trenutak snažnog zamaha u Jajcu sa tendencijom da se koristi prirodni resurs i kulturno naslijeđe na novi način te su izgrađeni niz lokala sa nazivom ”Pećina” . Ugostiteljski dio je imao otkrivne sedre što je moralo biti atraktivno za posjetioce iz krajeva gdje sedre nema. Nažalost, danas je to sve betonirano!!
Međutim, dalje od toga se nije išlo u arhitektonsko-kulturološkom smislu.
E, ja već pričam o sedri ili bigaru ili travertinu ili mladoj krečnjačkoj stijeni mekoj da se može običnom pilom rezati i oblikovati, porozan materijal , žutkasto-smeđe boje po kemizmu krečnjak.Ta vrsta stijene nastaje samo na onim mjestima gdje voda ”dere” , povećava brzinu radi pada ili radi suženja. Pliva je rijeka čije vode sadrže mnogo krečnjaka kojeg dobijaju iz krečnjačkih područja Janja i još mnogo južnije. Međutim, da bi se sedra stvorila potrebno je još nešto, a to su alge i mahovine. Živeći one stvaraju sedru koju kasnije voda kroz vrijeme modelira, i na kojima niču druge bio vrste za šta je prvi i osnovni uslov-potpuno čista voda.
Jednostavno rečeno sedra je produkt neživog i živog i za stvaranje sedre su potrebni kako bio-kemijski tako i hydro-fizički preduslovi. Ako nema vode sedra umire,ali ona umire i ako je voda zagađena, umire ako mi (ljudi) pretjeramo sa eksploatacijom vode i same sedre. Ona prestaje rasti i brzo se raspada, kaverne koje se otvaraju odvode vodu u dublje horizonte i u principu smrt sedre je i smrt dijelova vodotoka, a naročito manjih kaskada, vodopada i sedrenih bazena.
Na takvom materijalu se dakle razvilo Jajce, skupljeno oko rijeka, okruženo zelenim površinama sa često prisutnim divljim jorgovanom sačuvanim još samo oko vodopada! Takav materijal je uzrok nastanku Plivskih jezera, posebnih pojava rastinja na završetku Malog Plivskog jezera koje neodoljivo podsjećaju na šume mangrova u ekvatorskim dijelovima Zemlje! Sedra je uzrok postojanja kaskada i vodopada i svega onog oku tako dragog i lijepog u i pored Plive.
A sedra je kao otvorena knjiga, onaj ko je želi pogledati i čitati naći će ono što ni sanjati nije mogao nikad- baš nikad:
Ja, u ono doba gabariti ili volumen moga tijela mi je dopuštao štošta što danas moram priznati je, kako da kažem , pa eto teško moguće. E, ja sam propuzao i bio u svim mogućim pećinama oko vodopada i u prostorima koje sam uspio kartirati do oko Begove kuće, Apoteke i oko Banjalučke kapije (od kapije prema džamiji ) cca. 80 m. Naravno, pećine u kojima sam bio nisu izuzetno velike, ali nalazio sam cijela okamenjena stabla, mogao sam vidjeti okamenjene i neoskrnavljene kupe algi i mahovina. U srednjoj pećini našao sam kamenu sjekiru te rezače, dijelove rascijepljenih kostiju životinja... To je još uvijek tamo, ali foto dokumentacija , karte, azimuti i ostala mjerenja su bez traga nestali!
Vodopad je nekad bio veoma veliki: širok oko 1700 m i viši za oko 20 metara. Dakle, nekad je vodopad bio od Elektrobosne do Varoša.
Klimatološke varijacije su stvarale to da Pliva bude ogromna ili mala što je uzrokovalo da se sedra ili stvara ili zastane u rastu i stvaranju.
Kod autobuske stanice u masivu Varošnica jasno se vide prekidi u razvoju sedre, vidljivi su tragovi poplave, postoje čak tri produktivna sloja. A ti produktivni slojevi svjedoče o prisustvu najstarijih Jajčana.
Dakle, vidljive su klimatološke varijace u prahistorijsko i u moderno doba.
Tu smo nalazili ljudske ostatke iz neolita, čak i cijele lubanje, posuđe, šila izrađena od kosti, sjekire kamene, strjelice iz rožnača, kamene kugle za praćke, dijelove jelena i medvjeda pored ognjišta i vidjesmo čamac dužine cca. 8 m iz jednog komada drveta! Posuđe je bilo ukrašavano jasnim
ubodima prutića , ali i nešto složenijim šarama. Kao i mnogo toga drugog važnog i interesantnog
nije sačuvano niti zaštićeno!
Na tom istom prostoru lako je naći okamenjeno lišće (fosile) i na nesumnjiv način možemo zaključiti da u tom periodu pored tadašnje Plive dominiraju kao i danas razne vrste vrbe. A u otvorenim kavernama i pećinama lako je naći kristale krečnjaka izrasle u vidu cvjetova koji se sastoje iz iglica-kristala krečnjaka (skalanoedarske forme) koji su se razvili na svojevrsnim stalagmitima i stalaktitima.
A dalje ? Ima li još toga?
Ima kako ne ili tačnije bilo je (tipično za nas Jajčane): prilikom građevinskih radova na izgradnji Robne kuće u Jajcu nađeni su ostaci iz Rimskog perida (ja sam ih imao priliku vidjeti par sati i tada nisam bio ”potkovan” toliko da bih razumio vrijednost , bio sam premlad) koji su predstavljali ne samo dijelove građevina nego je bila i masa staklenih predmeta.
Žao mi je što ne uzeh nešto, ali kao što rekoh bio sam mlad.
I ne samo tu: na mnogim drugim mjestima u gradu su nađeni ostaci iz istog perioda. Kod Općine pa prema gradu nije bilo baš neka velika rijetkost naći komade najfinijeg stakla ili kopče za togu. Samo malo , malo toga iz tih perioda uspjeli su sačuvati jajački fratri u svom muzeju.
Sedra je pružala mogućnost za život na gradskom području hiljadama godina, a danas , danas je sedra ugrožena, ugrožen je vodopad, slapovi kod Pijavica, sedreni bazeni kod Šipad mosta...
I šta nam je činiti? Ostaje pitanje kako mi to možemo sačuvati-spasiti i možemo li mi sami izgurati tako zamašan posao na zaštiti rijeke Plive?
Ja mislim da možemo ako budemo uporni, složni i ako pridobijemo druge da nam se pridruže u našim humano-ekološkim stavovima i ciljevima.
Nikola Jagarić Kolja
(Tekst je prenešen i objavljen dozvolom autora.)
|
(NE) ZABORAVLJENO
Comments
RSS feed for comments to this post.