Uskrs a zakratko pristigli vaskrs stizali bi i proticali danima kao svenarodni običaji. Po svojoj naravi, u kakvoj su ti dani proticali, izgledalo je da su to ponajviše dječiji praznici. Nisu to bili samo dani poslije proteklog dugog posta, a bogme postilo se i „jezikom“  i hranom, kada bi se i mnoštvo duša u bogato izrađenim narodnim nošnjama slijevalo u Božije kuće sa Carevog Polja, Vrbice, Mila, Ćusina, Brišića i drugih sela jajačke okoline već i dani na koje su ponajviše čekala djeca.

Za doček tih dana se svojski pripremalo u, većinom skromnim, domaćinstvima. Ono što je djecu činilo najsretnijima jesu pune zdjele domaćih kokošijih jaja koja su posljednjih dana brižljivo čuvana i skupljana. Dječiji pogledi su ih već zamišljali obojene u raznim bojama. I za ovu prigodu je važila ona narodna da se „ne veže marama uoči Bajrama“, što je značilo da se poslu pristupi na vrijeme.

Pošto su se napunile zdjele i ocijenilo da će biti dovoljno ne samo za svoje nego i za komšinske djece, očevim radnim kolegama, itd., pristupalo se bojenju. Od nekad prostog načina bojenja do danas taj je čin prerastao u umjetnost i razne vrhunske vještine. Kuhanje i bojenje jaja nije stvar da je „prosta k’o pasulj“: Majke i bake su bile svojevrsni specijalisti u tome na kolikoj „vatri“ i koliko dugo ih kuhati, kada i koliko soli „ubaciti“, da bi jaje bilo dobro kuhano i tvrdo za „potucati“.

U ovo vrijeme pristižu prvi izdanci kopriva koje su u ovom slučaju imale ulogu boje kao i crveni luk čiji su suhi crvenkasti listovi davali svoju, osobenu boju. Kako gdje, ali za bojenje je odlično služila i cikla, koristio se vosak, i tako redom. To su bile prirodne i ujedno najzdravije boje. Za volju djece, druženja i zabave im, jaja su se skupljala, kuhala i bojila ne samo u katoličkim i pravoslavnim već i u kuhinjama muslimanskih domova. Proći će mnogo vremena pa će se u prodavnicama pojaviti kesice sa raznim bojama namijenjene za ovu svrhu. Tako je od domaće kuhinje stiglo jaje u vode biznisa, pa će se pojaviti razne naljepnice a potom u prodaji i gotova obojena jaja.

Djeca, a i odrasli, ogledali su se u tome čije je jaje najtvrđe. Iskusni „šampioni“ bi provjeravali protivničko jaje stisnuvši vilice udarajući jajetom po zubima jer bilo je i lažnih jaja, od drveta, a svako razbijeno jaje išlo je u pobjedničke ruke. Ta „prvenstva“ su imala svoje vještine. Jaje je valjalo stisnuti i udarati protivničko samim „vrhom“ jačim i kratkim udarom, na trzaj... Mnoga djeca su sita i punog pregšta jaja ushićena dolazili kući a dahabet „šampioni“. Oni su, pak, stizali i siti i čak punih njedara!

Osim raznih igara igrala se najmodernija i najpopularnija igra-fudbal, ili nogomet. Održavali su se pravi lokalni turniri, seoski ili mahalski. U šali bi bila oživljavana vječna „dilema“  bješe li bolji Marko Kraljević ili Musa Kesedžija? Vazda bi ovi drugi napominjali da je Marko bio malo cugnuo kao i to da je i svom konju dao da i on cugne. Reklo bi se današnjim rječnikom da su bili dopingovani. Znači li to da je jadni Markan trebao biti diskvalifikovan, ne znam vam to reći...

Danas i nekad-sve češća relacija u kojoj su, između ostalog,  prodavnice pretrpane bezbrojnim pakovanjima šarenih jaja u običnim do luksuzno upakovanim sa i bez celofana, kad je jaje odavno na televiziji jedan od glavnih junaka ovog dijela godine zaboravljeni su šampioni i njihove vještine, kada djeca bacaju oko na izloge a u toj lepezi „izbora“ zanijemiše još brojne šale i nezvanični uskršnji turniri.