Ova priča, ponajprije, ima za namjenu da primjer jedne obične žene pokaže kako se mnogo toga može učiniti ukoliko se neko potrudi, požrtvuje bez obzira na vremena  i njihove aktuelne vlasti i vladare. Priča govori o puno čemu:

Na putu  od grada Jajca prema moru, prolazimo pored jednog izuzetno zanimljivog mjesta za kojeg su vezane bezbrojne legende i drevni običaji. To mjesto, po svom prirodnom okruženju, arhitekturi i namjeni,  nadaleko je poznata tekija na Buni kog Blagaja.

Putopisac Čelebija je vodu, izvor rijeke Bune, opisivao: „Tako zlatne i krasne Božije ribe da im se čovjek, što ih više gleda, sve više divi.“ Mještani nisu lovili te ribe jer se vjerovalo da bi lov na njih donio nesreću. Nasuprot tome, hranili su ih ovčijom džigericom vjerujući da im se time mogu ispuniti želje. Za orlove se mahsuz klala ovca, kao hrana im ali i znak pažnje prema ovim fascinantnim letačima, ljepotanima neba, što je i fascinantan primjer odnosa tadašnjih ljudi prema prirodi... Dolaze moderna vremena, orlovi nestaju, ljepota nestaje.... Za povratak orlova danas se brinu blagajski ekolozi.

Naši, mračajski orlovi nestali su osamdesetih godina tek proteklog, dvadesetog stoljeća. Ne znam da li je to ko primjetio, pa ne znam ni to da li će kad orlovi ponovo sletiti u gnijezda borova koja se još nalaze na strmim stranama mračajskih stijena...

Na ovom mjestu, blagajskoj tekiji, svake godine početkom maja održava se svečanost sa bogatim programom, a svakog 8. maja održava se Svečana akademija u povodu Dana pobjede nad fašizmom. Ne treba da čudi jer čuvar tekije, hanuma (gospođa) Habiba, u tekiji je skrivala ranjenike partizane.

U ovom kraju sniman je najstariji BH film „Kopač blaga Blagaja“, nijemi film snimljen 1919. godine. U ovom kraju drugi film, kultni „Die letzte Brücke“ (Posljednji mostovi), sniman je 1954. godine. I film i glavna protagonistkinja, Maria Schnell,  te godine dobiše nagrade u Kanu. Maria je radije provodila vrijeme u tekiji koja je već odavno bila u lošem stanju, nego u hotelu i to sa hanumom Habibom, osobom koja je po porodičnoj tradiciji stanovala u tekiji, ona od 1925. godine, ujedno i posljednja. Nedavno je i princ Charles posjetio tekiju, slušao ilahije družeći se sa nenadmašnim tekstopiscem ilahija, prof. dr.Džemom Latićem i nekolicinom prijatelja.

Jedne godine u obilazak hotela, koji je bio već u izgradnji uz samu tekiju, dolazi maršal Tito. Ostao je još samo krov da se postavi... Udbaši zaključali Habibu i djecu prijeteći joj da ne izlazi. Habiba ne izdrža, znajući i to da od ranije niko ne htjede ništa poduzeti, te razvali bravu i ode pred Tita.

“Kako ja tebi mogu pomoći?”- upita je Tito.
Sve mu Habiba ispriča, a reče mu i to: „Gdje će hotel uz tekiju?!”
Obiđe Tito tekiju, uđe unutra da i on vidi turbe... Potom naredi da se hotel sruši, što nije odmah učinjeno. Radovi su se nastavili a hanuma Habiba dade se put Beograda – ponovo će pred Tita nakon što je tri dana i tri noći provela čekajući pred ulazom zgrade njegove rezidencije. Opet mu sve ispriča.



“Ja ne znam šta je prije došlo u Mostar, ili moja majka koju su poslali nazad helikopterom, ili depeša da se naređeno izvrši!”, priča joj sin Alija. Zaista, hotel se ubrzo poruši i sve se pomete kao da tu nije bilo ništa.
“Tekija bi popravljena onako kako je majka htjela, a lokalni političari nas istjeraše na ulicu! Nije nam bilo žao. Samo nam je bilo važno da se tekija sačuva.” – priča Alija Drljević, sin rahmetli Habibe.