Eto, skoro pa da možemo reći – to bi bilo to. Zapjevati  onu staru iz nekih, ipak, sretnijih vremena: „Dome moj, želim da se vratim bar na čas, u dane djetinjstva i sreće za nas...“, zaključati vrata doma svog, poljubiti vrata i nazad, daleko, stotine pa i hiljade kilometara daleko. Daleko u neki ne baš više i novi dom, kismet...

Šta nas je najviše interesovalo, to smo mogli vidjeti ili čuti. Bilo da se radi o beskrajnim mahinacijama, što je trend i na Zapadu, mogli smo čuti... nepovjerenja na pretek. Htjeli li smo čuti o dobrim stvarima, vidjeti ih – mogli smo ukoliko smo to željeli.

Ukoliko smo htjeli u oči upijati ljepotu zidina, prebogatog zelenila, prekrasnih detalja, lijepih kuća i cvjetnjaka, mogli smo vidjeti jer je naš grad barem s tim okićen.

Humora na svakom koraku, ukoliko volimo susrete, srdačnost.... do nas je ponaosob – šta želimo, šta gledamo i šta čujemo.

Sve u svemu – krasno je. Može bolje, ih, i te kako, ali – kod kuće je najbolje, najljepše.

I..., da. Stižem nazad, ulazim u zgradu, potom u lift gdje bješe naljepljena neka, otkucanim tekstom ispisana, cedulja: neka Švabica „proziva“ komšinicu koja stanuje u stanu ispod  - smeta joj miris (čitaj smrad) koji dolazi iz njene kuhinje. U meni provri..., a ta „kuharica“, kako je ova naziva, baš živi sama s mužem. Šta ćeš  - ne vole suhu hranu, a pomenuta kuharica naša žena, Hrvatica, negdje iz Bosne..., kod kuće je najbolje, najljepše.

Dome , slatki dome. Svu sreću i ljepotu svijeta ti želim – Jajce, dome moj!

(Z.P.)