ROMAN „HATIDŽA“, AUTORA AVDE HRNJICE, NALAZI SE U ZAVRŠNIM PRIPREMAMA.
 U TOKU NAREDNIH MJESECI, JAJČANI ĆE IMATI PRILIKU U SVOM GRADU PRISUSTVOVATI PROMOCIJI ROMANA KOJI JE AUTOBIOGRAFSKOG KARAKTERA ČIJI SADRŽAJ GOVORI I O MNOGIM POJEDINOSTIMA ŽIVOTA GRADA, ŠTO JE UJEDNO I SVOJEVRSNA ARHIVA PODATAKA DOGAĐANJA, SVOJEVRSNA ARHIVA IMENA POZNATIH I MANJE POZNATIH JAJAČKIH LICA, ARHIVA JEDNOG VREMENA, NJEGOVOG NAČINA ŽIVLJENJA, USPJEHA, NADANJA, NAČINA KOMUNIKACIJE – DRUŽENJA, ITD.

AUTOR, AVDO HRNJICA, ČIJA SUDBINA OBIČNOM ČOVJEKU TEŠKO DA BI BILA PODNOŠLJIVA, USPIJEVA USTRAJAVATI I, OSIM TOGA, STREMITI KA DALJE, KA USPJEHU UZ FASCINATNU SNAGU SVOG JAKOG I MIRNOG DUHA I UZ SVE RADOSTI I NEDAĆE NE UDALJAVATI SE NI KORAKA OD ONAKVE LJUBAVI KAKVU JE PRVIH DANA OSJEĆAO PREMA SVOJOJ LJUBAVI – SUPRUZI HATIDŽI ČIJE JE PLAVE OČI GLEDAO U ZRELIM GODINAMA ISTO KAO I NA PRVIM SASTANCIMA, NA PRVIM PLESOVIMA U KOJE SU BILI OBADVOJE ZALJUBLJENI.

Zijad Plivac

Za one koji ne mogu čekati objavljivanje evo par stranica iz romana...

Okupiran ovim poslom i radeći stalno unutra, nisam ni malo mislio na to kojom brzinom prolaze dani ni kakvo je vrijeme vani. A onda me je jednog dana, po završetku posla, nešto  natjeralo da što prije izađem vani. Blještava sunčeva svjetlost udarila mi je u oči tako žestoko da sam od bola morao zažmuriti. Kad sam poslije polako malo progledao pogled je  sam od sebe odletio na gore. Odozgo mi se smješilo plavo nebo koje me je natjeralo da se i sam nasmješim. Vjerovatno me je zato nebo izmamilo žurno napolje, zaključio sam veselo i požurio u našu samačku sobu da se presvučem. Onda sam, ne želeći da čekam ostale, krenuo na ručak.
 
Dugo vremena nisam upražnjavao moje omiljene šetnje, pomislio sam, pažljivo posmatrajući okolna brda i rijeku koja je teka ispod puta. Vjerovatno mi zato sve ovo oko mene sad izgleda neobično, novo i zanimljivo . Drveće je počelo da lista, trava da se zeleni a čuo se i tihi žubor vode. Sve je ukazivalo i mirisalo na proljeće kojem su se radovale i ptice izražavajući mu dobrodošlicu svojim raznolikim, prijatnim cvrkutanjem. Ovo me je podsjetilo na prošlo proljeće kad sam u rodnom selu brao plave ljubičice učiteljici zelenih očiju. Ova prelijepa slika lebdjela je pred mojim očima samo kraće vrijeme. Nestala je čim sam  se sjetio bratovog pisma. Kasno si se sjetio svoje učiteljice, pisao je on. Kasno, jer se ona udala za drugog.
 
Brzo je nestalo ljepote u prošlom proljeću, a ni ovo mi više nije bilo zanimljivo kao maloprije. No, i pored toga, moje misli su i dalje bile okupirane učiteljicom zelenih očiju. U sadašnjost me vrati  jak miris koji je dopirao iz kuhinje restorana. U uglu sale, do kuhinje  pronašao sam slobodan sto i čim sam sjeo moje misli su opet odlutale u prošlost.
 
- Zdravo, Avdo! Kako si? - trgnu iz razmišljanja melodičan, ženski glas.
Pogledavši, vidio sam da iznad mene stoji mlada servirka, povisoka vitka djevojka. Pazi, Bogati! Pa, ovu djevojku poznajem više od pola godine, a tek sad je opažam u svoj  njenoj ljepoti, pomislio sam pažljivo je posmatrajući. Izgleda da je i nju proljeće probudilo iz zimskog sna. Pletenice plave kose savila je u punđu.  Kao da je željela da izgleda zrelija. Uočio sam veseo pogled njenih plavih očiju, a sa poluotvorenih usana slijevao se lijep osmijeh. Mladost i svježina zračili su iz nje.
- Što si se zamislio ? - upitala je, prekinuvši moje razmišljanje o njoj.
- Zdravo, Fatima! Dobro sam, a ti? - s malim zakašnjenjem odgovorio sam na njen pozdrav.
- Dobro sam. Što si se toliko zamislio?
-Onako. Nije ništa naročito. Puno radim pa se dosta umorim.
- Hoćeš li odmah da te poslužim ili ćeš čekati svoje društvo?
- Neću čekati. Požurio sam na ručak jer poslije imam nekog posla.
- Dobro. Onda idem odmah da ti donesem ručak. - rekla je i požurila u kuhinju a odakle se baš u tom trenutku začu strogi glas debele kuharice:
- Mala, požuri! Što stojiš tamo besposlena?
Mala se ubrzo vratila sa ručkom a ja sam, poželivši da se malo našalim, veselo rekao:
- Izgleda da je ona tvoja debela šefica jako stroga.
- Šta mogu? Moram je slušati. Željela sam da o nečemu važnom porazgovaram s tobom, ali sad imam puno posla. - reče tiho, nekako bespomoćno slegnuvši ramenima.
- I ja sad žurim, pa će biti najbolje da taj razgovor obavimo poslije večere. Mislim da ćemo tad imati sasvim dovoljno vremena.
- Važi ! To će biti najbolje. - odgovorila je, osmijehnuvši se a potom požuri u kuhinju.
Pratio sam je pogledom i zapazio da je ostavila poluotvorena vrata kuhinje. Malo iza toga otuda je, samo na kratko, u mene bio upravljen radoznali pogled plavih očiju. I za vrijeme treninga bio sam zabavljen mislima o djevojci koja me je onako radoznalo posmatrala . Dobro sam zapamtio njene plave oči i riješio da saznam nešto više o njoj.
- Hoćeš li mi reći, Fatima, ko je ona djevojka što je danas bila u kuhinji? - upitao sam nakon što sam večerao.
- A, znači , vidio si je! -reče Fatima smješeći se.
Zatim je pokupila posuđe, odnijela ga u kuhinju i odmah se vratila. Pošto je sjela za sto s druge strane, upravila je u mene pogled svojih plavih očiju. Zapazio sam da su one dosta nalikovale očima one današnje neznanke.
- Da li ti se sviđa? - iznenadi me svojim pitanjem.
- Rano je za to pitanje. Vidio sam je samo na trenutak kad si ostavila otvorena vrata kuhinje. Ko je ona?
- To mi je sestra. Drago mi je da si je vidio makar na trenutak. Upravo sam o njoj  željela da s tobom porazgovaram.
- Znači, upoznaćeše me s njom?
- Upoznaćeš je sam. Ona će od prvog početi raditi kod vas. Zijo je predlagao meni da pređem kod vas, ali ja ne želim ostaviti ovaj posao, pa sam ga zamolila da primi nju.
- Baš dobro. To znači da ću je vidjeti uskoro.
- Hoćeš i molila bih te da je pripaziš.
- Da je pripazim?! Pa nije ona mala da je treba pripaziti. Je li mlađa od tebe?
- Nije. Starija je dvije godine. Samo, znaš, ona nije nigdje radila dvije godine  pa će joj trebati pomoći da se lakše snađe u vašoj sredini. Hoćeš li mi to učiniti? - upitala je, pogledavši me molećivo.  
- Nema problema, Fatima! Ako je na svoju sestru brzo će se ona snaći u našoj sredini. Mi smo mali kolektiv i tu neće biti nikakvih problema.
- Baš ti hvala! - reče veselo, a zatim doda:
- A sada moram u kuhinju  pošto imam dosta posla na pranju posuđa. Doviđenja!
- Doviđenja, Fatima! - odgovorio sam ustajući iza stola i gledajući za njom dok je odlazila u kuhinju.

Vraćajući se te svježe, proljetne večeri u našu samačku baraku, mislio sam o toj zanimljivoj djevojci koju sam danas vidio samo na trenutak. Njene primamljive plave oči su mi pomogle da lakše zaboravim učiteijicu zelenih očiju. Narednih dana posao nas je toliko okupirao da sam manje mislio na primamljive plave oči. Sad sam se već bio navikao i na neprijatnu kablovsku masu koja se, kao smola , toliko nalijepila na moje radne hlače  da su postale potpuno nepromočive.

Usredsredivši se samo na posao, nas dvojica smo ostavljali iza sebe vidijive rezultate svog rada. Onda je jednog jutra ovaj jednolični posao prekinuo neobičan ženski glas:
 
- Ko je ovdje Avdo?