Zanemariti plivske vodenice i druge ljepote i kulturnohistorijske
vrijednosti Jajca isto je što imati najljepšu knjigu poezije, sklopiti
je i baciti u grmlje, ili jedan divan orkestar zatvoriti u ćeliju pa
neka sam sebi svira.

Ne znam koga te stare drvene vodenice još nisu privačile:
U davna vremena nesretno zaljubljene, krčioce njiva i proizvodače žita,
mlinare i pekare. Poslije su dolazili turisti iz Evrope i svijeta,
dačke ekskurzije iz BiH i ex Juge, izletnici iz bliže i malo dalje okolice,
slikari, pjesnici, novinari, snimatelji, prodavači suvenira, sretni zaljubljenici,
prosjaci... Svak bi se tu osjetio raspoložen, svjež i nadahnut.

 Na sedrenoj prečazi od okera, umbre i kromoksida između dva smaragdno kobaltna
jezera (Džola) gornjeg većeg i donjeg nižeg, manjeg i okruglijeg vodenice i sad stoje na
svojim vitkim drvenim nogama i trepere kao pradavne neolitske sojenice (možda baš
njihove pranane) nad svojim drvenim, razigranim točkovima s kašičicama i poput hitrih
vretena predu tu bistru vodu.

Kad sam god prolazio kroz ovaj prijestoni grad naših zaboravljenih, nesretnih vladara, uvijek su me obuzimali ledeni trnci i čudnovata drhtava jeza. Nenadno i nesvjesno sav bih zadrhtao od nepojmljiva straha, sumornosti i tuge koja vječito lebdi i obavija ovu kamenu i nijemu prijestonicu minule bosanske snage i moći.

Visoka, četvrtasta i očađela kula Svetog Luke, što se oštro diže između niskih kućica, pribijenih uza strmu stranu; ogromni i u travi obrasli gradski bedemi sa osutim, provaljenim zidinama; mračne, vlažne, studene katakombe i pocrnjele kule, gdje su nekad mučeni i izdisali neposlušni podanici i smjeli zavjerenici, sa isušenim i ispijenim čovječjim kostima i debelim, gvozdenim sindžirima – sve to nosi na sebi pečat, težak, pretežak pečat čamotinje, sumornosti i skamenjene tuge koja miriše na nešto davno, predavno minulo, propalo i survano.