"Vi ste Bošnjaci, ali ste zanemarili svoju predtursku istoriju. Ako vi nećete tu istoriju kao svoju, onda će Srbi i Hrvati reći da je njihova."

(Pavlo Ostović, član Jugoslovenskog odbora iz Prvog svjetskog rata.)

„A ipak treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska „formula“ nikako nisu dale primjeniti na Bosnu.“
(Nada Klaić – „Srednjovjekovna Bosna“)

(Nada Klaić je rođena 21. jula 1920. u Zagrebu. Završila je studij historije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu radila je od 1943. prošavši sva zvanja. Doktorirala je 1947. sa temom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Nada Klaić umrla je 2. augusta 1988. u Zagrebu.)

NADA KLAIĆ –  SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

„Valja napomenuti da prikaz političkog života neke države u srednjem vijeku nije tako težak zadatak pogotovo kad se proučavanju problema pristupa s dobrim poznavanjem teorije i s još boljim izvornog materijala. Čini mi se također da smijemo zahtijevati od svakog medijavista da oslobođen tereta sadašnjosti uđe u ispitivanje prošlosti, posebno ako je ta prošlost opterećena nekim političkim okovima.

Što se tiče Bosne, problem njezina političkog razvitka rijetko je postavljen kao isključivo znanstveni problem. Točno je da je nedavno napisana „Istorija srednjovjekovne bosanske države“ (S. Ćirković), ali je u njoj riječ stvarno o vladarima i njihovu vladanju, a ne o državi. Država kao poseban, prije svega pravni  problem, nije postavljen. Čini mi se da bosanske zemlje još nisu dobile svoju ustavnu povijest, i to u prvom redu zato što historičari i pravnici problem nastajanja države općenito i u južnoslavenskih naroda posebno još nisu ozbiljno ni postavili.

A ipak treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska „formula“ nikako nisu dale primjeniti na Bosnu.

ŠTO NAS JE POTAKLO DA IZAĐEMO IZ OKVIRA UOBIČAJENOG SHVAĆANJA?

Budući da smo odlučili da u razmatranju postavljenog problema idemo svojim putem, osvrtat ćemo se unatrag samo na najvažniju literaturu, tek toliko da pokažemo što nas je potaklo da izađemo iz okvira uobičajenih shvaćanja...

Zaista nema razloga da ne ponovim svoje mišljenje o problemu postanka država u Južnih Slavena iz 1978.g., kad sam ustvrdila da on „teoretski još nije postavljen“. Isto je tako točno „da su pravnici pokušavali i pokušavaju, nažalost, bez dovoljnog poznavanja srednjeg vijeka, nametnuti historičarima svoja shvaćanja o rađanju država koja je nemoguće prihvatiti“.

Ta, kako možemo prihvatiti teoriju prema kojoj je Trpimirova darovnica „rodni list“ hrvatske države? Ne samo zato što je Trpimirova darovnica grubi falsifikat splitske crkve, nego i zato što se proces nastajanja jedne države ne može svesti na pojavu jedne darovnice!

 A pravnička neprihvatljiva teorija prema kojoj se država javlja tobože tada kad je klasnom društvu potreban „aparat sile“, može se mirne duše odbaciti i strpati u neki zaostali katekizam.

Takva shvaćanja sa stvarnim historijskim razvitkom uistinu nemaju nikakve veze. Isto je tako, po mom uvjerenju, potpuno bespredmetno tražiti kao preduvjet ili kao podlogu za nastajanje političke vlasti ili države neko klasno diferencirano društvo! Ta, kada društvo nije bilo diferencirano? To je tobože marksistički recept za otkrivanje države koji je odlično poslužio i historičarima i pravnicima da državne organizacije u Južnih Slavena uskrise tada i u tom razdoblju koje je pojedincima najviše odgovaralo.

POLITIČKA MANIPULACIJA HISTORIČARA

Neki autori, a među njima se našao i Vjekoslav Klaić  koji već u prikazu slavenske seobe upozorava svoje suvremenike da „samo dvije oblasti , najzapadnija i najistočnija zadržaše narodna imena: hrvatsko i srbsko; ostale oblasti ovim u sredini dobiše imena budi plemenska, budi mjestna-topografijska“. Dok je tako nepristrano promatrao najstariju povijest i prve početke Bosne, u daljnjem je prikazu ipak podlegao i tadašnjem općem uvjerenju da su se uz „oblast“ Bosnu razvile dvije države čiji vladari počinju, razumije se, pružati ruke prema toj oblasti. Ipak Klaić dopušta da je u X. st. Bosna banovina, koja se u XI.st. „spominje u istom redu sa kneževinom Dukljom i Srbijom“, ali ipak Bodin postavlja u njoj kneza Stjepana.

Prema tome, koliko god  je Klaić za ono razdoblje u kojem je pisao bio nepristran, ipak valja priznati da niti on ovu „oblast“, nakon njezina višestoljetnog postojanja, ne smatra samostalnom i idividualnom političkom cjelinom! Ni Klaić, ali niti većina autora nakon njega, kako ćemo vidjeti, nisu sebi postavili pitanje kako je moguće da su Bošnjani ili Usorani ili stanovnici ostalih bosanskih pokrajina čekali do X. st. da im jedni ili drugi susjedi postave nekog kneza ili bana!

S. Ćirković je kao što je poznato napisao 1964. g. „Istoriju srednjovekovne bosanske države“ u kojoj je, posve razumljivo, raspravljao i o njenom postanku. No, za prikaz doseljenja uzima vijesti o doseljenju Hrvata i Srba u De administrando imperio i na osnovi njihovoj stvara zaključak da su balkanski Slaveni „bar jednim delom zaista priznavali vrhovnu vlast vizantijskih careva“. Pretpostavka mu se čini opravdanom zbog toga što smatra da doseljeni Slaveni „u toku dugog perioda nisu imali prostranijih i snažnijih političkih organizacija“. Ne postavljajući problem političke organizacije doseljenika od VII. do IX. st. niti teoretski, ostavlja „njihov razvoj u prvim vekovima po doselenju u punoj tami“, jer mu, kako reče, nedostaju izvori. Međutim, čini nam se ponešto neobičnim da jedan autor zna kakvo je u to tamno doba bilo privređivanje (primitivna zemljoradnja i stočarstvo), a ipak ne može niti zamisliti kakvi su politički odnosi prevladali nad tim gospodarstvom. A što se tiče razvitka društva, Ćirković misli da su Slaveni nakon doseljenja ostali „na stupnju vojne demokratije na kojem su bili u doba seoba“, a imali su župane čiji rodovi i družine su vjerojatno „jezgra labavih rodovsko-plemenskih formacija“. Ta jezgra se u toku procesa „koji nam ostaje nepoznat“ uzdigla „nad masu slobodnih i ravnopravnih Slavena“ i nametnula „svoju vlast i okolnoj teritoriji“. Opet jednom preživjeli teoretski pristup problemu društvenog razvitka, samo s tom razlikom što se mjesto slobodnih pojavljuje „masa slobodnih“, a jezgra je vjerojatno vladajuća.

Ćirkoviću koji želi Bosnu promatrati kao srpsku zemlju dobro dolazi podatak franačkih anala o bijegu Ljudevita Posavskog k Srbima, jer spomenuti podatak spaja s onim iz Konstantina Porfirogeneta i tako dobiva željenu konstrukciju, naime, da je Bosna u IX. i X. st.-srpska.
No, ove nevješte „projekcije“ o srpstvu Bosne vrijede isto toliko koliko i Šišičevo dokazivanje o hrvatstvu Bosne...

To su tek povremeni „izleti“ susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni politički položaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem.

Takvo pristrano pisanje postaje zaista nerazumljivo imamo li u vidu činjenicu da je pišući svoju „Istoriju“ imao pred sobom raspravu Ante Babića o istom problemu. Bakić je posve drugačije prišao problemu. Pošto je je dao kratak historiografski uvod „Pitanju formiranja srednjovjekovne bosanske države“ , pokušat će, kako sam priznaje, dati „sliku društveno-političkog razvitka slovenskih plemena  na području kasnije bosanske države“, jer je taj razvitak „rezultirao u formiranju prvobitne bosanske države“. On će također razmatrati pitanje „u kojem je obliku državne oganizacije Bosna ušla u političke odnose sa Ugarskom“. Polazna Babićeva točka-o kojoj Ćirković nije htio povesti računa-jest „prost i očigledan fakt da pet stoljeća života slavenskih plemena u ovoj zemlji nije moglo da ne ostavi nikakvog traga u njihovom društveno-političkom razvitku“.

Babić će zato pokušati „da u oskudnim izvorima koji se odnose na ovaj perio bosanske istorije pronađe one elemente koji će utvrditi da je Bosna tridesetih godina XII. st., ušla u međunarodne odnose s Ugarskom kao već formirana država sa određenim državnim teritorijem, sa relativno utvrđenom državnom vlašću i sa dovoljno jasnim konturama društvene diferencijacije“.

Prije svega, iznenađuje nas što Bosna, vjerojatno po dogovoru svih sudionika u radu na „Historiji naroda Jugoslavije“, uopće nije dobila za ovo najstarije razdoblje svoje posebno mjesto!
A valja uzeti u obzir da je riječ o udžbeniku kojim se još danas na žalost služe tisuće Jugoslavena!

...Međutim, uzimam u ruke teće izdanje udžbenika „Istorija države i prava naroda FNRJ“ i kakva li iznenađenja! Glava peta iz prvog izdanja (Bosna i Zahumlje) jednostavno nestaje!...

ZAKLJUČAK

...Drugim riječima, trebali bi pravni historičari koji su poput Jankovića posudili za sebe neupotrebive kriterije iz društvenog i ekonomskog života voditi računa u prvom redu o političkom razvitku Južnih Slavena i tražiti trenutke kad se počela organizirati kod njih javna vlast.
Da tako čine, ne bi se moglo dogoditi da daju prednost Slovencima, Hrvatima, Srbima i Makedoncima, a da zapostave Bosnu u kojoj je, po svemu izgleda, stvorena politička vlast prije hrvatske ili srpske.

...Čini nam se da su najnovija historiografija i filologija u mnogim pitanjima tzv. tamnih stoljeća (VII. i VIII.st.) toliko napredovale da će taj napredak omogućiti u krajnjoj liniji da drugačije promatramo i bosansku prošlost toga razdoblja...

Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji  majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i obrani od nepoželjna gosta izvana.

Ako je ipak bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem, pa ako je, štoviše, morao priznati njihovu vlast, onda takvi „izleti“ ili „podjarmljenja“ nisu u srednjem vijeku značili ništa.

Ali, ni istočni ni zapadni car ne stižu do bosanskih planina.

 Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom.

Oni su došli i otišli, a bosanski vladari ostajali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje...“

(NADA KLAIĆ, SREDNJOVJEKOVNA BOSNA, Zagreb 1994. god., drugo izdanje)